– Zašto imaš taj nadimak? – pitala sam djevojku koja mi
se na fan page na fejsu javila pod imenom Emma Bovary.
– Jer sam cura koja se bori s dosadom i ograničenjima malog
mjesta – pisalo je u poruci – moja je budućnost mračan hodnik s
dobro zaključanim vratima – djelovala je iskreno i tragično, kao
Ani Bezzerides iz Pravog detektiva.
– Bivanje ženom je rana koja nikad ne zacjeljuje. Kako ti mogu
pomoći?
– Moju frendicu sin lokalnog šerifa u subotu vodi na tehnjavu u
Cavallo bar. Sponzoruša. Ja sad nemam s kim ići na sajam Velike
Gospe pod šatorom u Biškupcu. Pliz, pliz, pođi ti sa mnom –
napisala je i pored stavila tri emotikona koji plaču i dva s
isplaženim jezicima.
Zbunjujuće.
– Ne znam. Moram nadrobiti kolumnu za srijedu – otpisala sam joj.
Mogla sam osjetiti da razgovor nije gotov. Netko tko se
poistovjećuje s Emmom Bovary, sigurno je psihopatološki tip.
Dugo je pisala odgovor. U prozorčiću za čavrljanje vidjela sam
onaj oblačić koji signalizira da ti tvoj sugovornik upravo nešto
piše. Volim oblačiće, oblačiće što prolaze. Oblačić bi na tren
nestao, pa se opet pojavio, pa nestao, sve dok poruka nije došla.
– Nemoj dopustiti da idem sama. Kad osjetim miris gvirca i vidim
one klince s polu-irokezicama u najkicama, zamrači mi se pred
očima. Prisjetim se nečega strašnog što mi se dogodilo na stočnom
sajmu u Biškupcu.
– Zašto onda želiš ići tamo?
– Možda mi suočavanje s problemom pomogne. Ti trenuci kao da su
još živi. Kao da zure u mene. Ja ih se ne sjećam točno, ali oni
se sjećaju mene. Kamo god se okrenem, tamo su. Zure – zvučala je
pomalo jezivo.
– Što ti se dogodilo u Biškupcu?
– Dođi sutra na treskače pod šatorom pa ću ti reći – napisala je
zagonetno.
Idući dan počinjao se Biškupec puniti svijetom pa sam se sudarala
s domaćicama i njihovim velikim košarama i sitnom dječicom dok
nisam došla do treskača. Na plakatu je bila najava za derbi,
Mladost iz Biškupca protiv Varteksa iz Jalkovca.
Emma je zurila u plakat. Izgledala je kao prava Emma iz knjige.
Dvije polovice frizure izgledale su joj kao da je svaka sačinjena
od jednog komada jer su bile tako glatko začešljane, a dijelila
ih je posred glave tanka stazica koja se lagano ugibala slijedeći
oblinu tjemena, a oba su se ta dijela, ostavljajući ušnu resicu
jedva vidljivom, otraga stapala u bogatu punđu, prethodno se
valovito povijajući prema sljepoočicama.
– Malo sam se spičkala – rekla je okrenuvši se, popravila maskaru
i pozvala me za drveni stol pod šatorom.
Osjetila sam na leđima znatiželjne poglede sa susjednih stolova.
Morala sam nešto smisliti da se uklopim.
Primijetila sam da svi puštaju muziku sa svojih mobitela i
natječu se čiji je glasniji. Izvadila sam ajfon, pustila pjesmu
“Lately” Lere Lynn, pojačala do kraja i stavila mobitel na stol.
To je razljutilo neke mladiće. Jedan od njih iz ruksaka je
izvadio male zvučnike, prikopčao ih na svoj mobitel i tako
nadglasao sve ostale. Pogledao me poput balave verzije Johna
Wayna prepunog prištića i pokazao srednji prst. Frendovi su mu
dali “haj fajv”.
Došla je konobarica.
– Dva točena i dva pelina – naručile smo i okolina je izgubila
zanimanje za nas.
Hejteri ne vole cure koje piju.
Nakon nekoliko rundi Emma je otvorila dušu.
– Imala sam 16 godina. Sjećam se da sam sa svojom ljubavi držeći
se za ruke koračala prema sajmu. Imao je polu-irokezicu i
najkice. Bila sam spremna dati mu svoj cvijet. Zamišljala sam
ljubav kao uzdahe na mjesečini, strasne zagrljaje, suze koje teku
na ruke pri rastanku. Zamišljala sam ljubav kao cajke u velikim
diskačima, vožnju novijim modelom golfa s neonskim svjetlima,
budoare sa svilenim zastorima i vrlo debelim sagom, sandučiće
pune cvijeća, svjetlucanje dragog kamenja i večer uz muziku
Miroslava Škore, ali svi su se snovi rasuli u vlažnom crnilu moje
maskare.
– Što se dogodilo?
– Odveo me u baraku na stočnom sajmu. Dok me ljubio, gledala sam
kroz prozor. Pospane svinje rovale su rilom po zemlji, telad je
mukala, ovce blejale, krave ležale na travi i žmirkale teškim
vjeđama pod navalom mušica što su zujale oko njih. Zasukavši
rukave, bacio se na posao. Nisam se opirala. Između dva reda
stoke teškim koracima prolazila su gospoda, gradonačelnik,
načelnici i župan, Drkove špije ispisivale su u crne notese
cijene brojlera pomno motreći svaku životinju. Nisam zamišljala
da će tako biti prvi put. Bila sam kao ranjenik koji u samrtnom
hropcu osjeća kako mu život odlazi kroz ranu koja krvari –
plakala je prisjećajući se.
Njezine su riječi bile poput žileta koji odstranjuju tumore duše.
– Fundamentalna razlika između spolova je ta da jedan od ta dva
spola može golim rukama ubiti drugoga. Ako neki muški, koliko god
da je velik, još jednom stavi ruku na mene, iskrvarit će u roku
od jedne minute – obrisala je suze.
Pored nas su prošli muzičari s tamburama i gitarama. Jedan je
udario Emmu po dupetu dok su se penjali na pozornicu. Nosio je
polu-irokezicu, najkice i izblijedjele traperice. Emma je
stisnula usne, razbila bocu Pana i krenula prema njemu, poput Ani
Bezzerides, riješena da mu je zarije u vrat.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
19.8.2015.
