Evo ih opet. Ti svakodnevni namćori, baveći se svojim
mentalnim hobijem koji im služi ispunjavanju pukotina u vlastitim
životima, mjesecima unaprijed nižu kritike na račun svakog
sljedećeg izdanja Špancirfesta. Znaju tako oni jako dobro sve što
ne valja, a još više što bi moglo biti bolje.
Sve je to zapravo tek uvertira i zagrijavanje, neki oblik
kondicijskog treninga, priprema za ono što slijedi kada toga
prvoga petka započne eksplozija programa na varaždinskim ulicama,
kada grad promijeni puls življenja, energiju podigne na višu
razinu i kada vibra koja kola gradskim ulicama i trgovima postane
tako ugodno neprepoznatljiva za ovaj grad.
Nakon deset dana ‘otići će cirkus iz našeg malog grada, i tada
ostaje pitanje: tko je domaćin, a tko je bio gost?’ A podjednako
i od domaćina i od potencijalnih gostiju proteklih tjedana uočili
smo cijeli niz kritika i ‘kritika’, čitajući komentare nakon
svake pojedine najave programa. Kritike su raznorodne, ovdje smo
ih pokušali svesti na pet tipičnih, one koje se najčešće
ponavljaju, čak i godinama.
1) U gradu je gužva, buka i kaos
Festival bez ljudi, e to bi bilo nešto! Tko bi tako nešto
patentirao, dobio bi najveće svjetske nagrade, a inovaciju bi
trenutno mogao prodati cijeloj jadranskoj obali. I jedni i drugi,
naime, vape za novcem koji turisti ostave u njihovoj sredini, uz
želju da turist ni ne dođe, ili da se barem, ako baš mora doći,
zadrži što kraće.
Ima, naravno, i onih koje zaboli i za turiste i za turizam. Mnogi
među njima žive u samome gradskome središtu i misle da su
nesanica i nervoza od kojih pate uzrokovane upravo galamom s
ulica i trgova. Varaždinski festival doživljavaju kao sasvim
osobni udar na svoj životni stil, ili, bolje rečeno, život bez
stila.
I kada nema Špancirfesta oni revno prate radna vremena kafića,
nazivaju inspekciju za svaku prekoračenu sekundu, vrebaju sa
svojih prozora ima li na ulicama i trgovima tijekom noći pokoji
pijani prolaznik i zazivaju policijski sat kad god se za to ukaže
prilike. Ne znam treba li posebno naglasiti da ih Špancirfest
toliko izmuči da ih insomnija i nervoza prate i sljedećih 355
dana u godini.
2) Cijene ulaznica za koncerte su previsoke
‘Stvarno ste pretjerali s cijenom ulaznica’ ili ‘barem bi za
Varaždince cijene karata trebale biti simbolične’ ili ‘na
Porcijunkulovom su svi koncerti bili besplatni’…
Ovakve kritike i dalje ne jenjavanju, iako je o tome gotovo sve
rečeno posljednjih godina, još otkako su se pojedini programi
Špancirfesta počeli naplaćivati. Tada je gotovo izbila
revolucija, čak je i neobično da se građani nisu masovno
organizirali i srušili i gradsku i turističku vlast u svojoj
pravedničkoj borbi za pravo na besplatne koncerte.
Jer, znate kako je, ako ‘našem malom običnom poštenom čovjeku
koji ni mrava ne bi zgazio’ jednom nešto pružiš besplatno, i
najmanji iznos koji kasnije pokušaš od njega naplatiti on
doživljava kao napad na svoj integritet koji u njemu izaziva
razarajući bijes.
Kako bi izgledale te ‘iksice’ za Varaždince, koji traže popust za
kupnju ulaznica samo zato jer žive u istom gradu u kome se
festival održava, teško je zamisliti. Ne sjećam se da bi
primjerice Zagrepčani plaćali nižu cijene ulaznica za koncerte i
festivale koji se održavaju u njihovu gradu.
Posljedično bi tako Varaždinci mogli tražiti i pravo na jeftiniju
kavu u gradskim kafićima, jeftinije bi trebali jesti u gradskim
restoranima, otprilike onako kako su to, sasvim pogrešno, tijekom
turističke sezone osmislili Dubrovčani, kada cijene na Stradunu i
okolici skaču u nebesa.
Želim vjerovati i da onaj tko zaziva ‘simbolične’ cijene ulaznica
za koncerte to radi iz pukog neznanja, a ne iz zločestoće. Jer
one već jesu takve! Gotovo je neugodno u jednom komentaru
iznositi činjenice i brojke, ali evo samo jedan primjer. Znate li
koliko je koštao Parov Stelar u prosincu u Zagrebu? Ovoliko: 229
kuna. Na Špancirfestu za 140 kuna dobijete s njim u paketu i
Jonathan i Markiz.
A za svih šest (brojkom: 6) dana koncerata na glavnoj pozornici
na Starome gradu treba izdvojiti 239 kuna – gdje toga ima? Onaj
tko nađe jeftiniji festival neka mi se javi, idemo zajedno na
njega i radimo reportažu u kojoj ćemo popljuvati Špancirfest.
Poziv na Porcijunkulovo ne vrijedi. Zašto? Treba li zaista
obrazlagati?
3) Renesansni festival je ‘stoput’ bolji od
Špancirfesta
Kad bi ove godine Špancirfest bio održan po prvi puta, u ovome
obliku u kakvom počinje za svega nekoliko dana, Varaždinci bi
pali na guzicu od ushita i oduševljenja. Ali prokletstvo svega
onoga što ima značajku dugotrajnosti je da s vremenom dosadi, bez
obzira u kojoj mjeri evoluiralo. Tada se traže srodni primjeri u
blizini, otprilike kao što ljubavni partneri nakon što prođe faza
zaljubljenosti počnu primjećivati i druge pripadnike svoje vrste.
Tvrdnja iz međunaslova zapravo je jedna od najprizemnijih kritika
Špancirfesta. Kao da iskustvo uživanja u jednom festivalu postaje
imalo intenzivnije ako ga se usporedi s drugim, otprilike kao da
bi iskustvo partnerskog odnosa s jednom osobom postalo
intenzivnije samo ako se ustvrdi da je sadašnji partner ‘stoput’
bolji od nekoga drugoga partnera.
I pritom se uspoređuju događaji koji imaju bitno različite
koncepcije i oba su više nego kvalitetna. No, neki kao da ne
znaju drugačije.
4) To Troppica ionak’ radi za svoju osobnu
korist
Nije naodmet podsjetiti da se državni odvjetnici, jednako kao i
novinari, uzbude od same pomisli kako bi nekome mogli napakostiti
ulovivši ga s prstima u pekmezu. Imate li štogod za prijaviti,
bilo kakav oblik korupcije, sukoba interesa ili ‘pribavljanja
nepripadne imovinske koristi’, javite se na bilo koju od
navedenih adresa. S nečim konkretnim! Po krčmama smo i mi svašta
čuli. Ali čuli smo svašta i o sebi samima.
5) Špancirfest je zgubil dušu
S obzirom da je pojam ‘duše’, u kojem god kontekstu korišten,
prilično neopipljiv entitet, teško je tu tvrdnju opovrgnuti. Ako
netko osjeća da je Špancirfest izgubio dušu, kako ga uvjeriti u
suprotno? Ipak, ono što se čini je da je ta ‘percepcija duše’
obrnuto proporcionalna ‘percepciji novaca i sponzora’. Odnosno:
što više novaca i sponzora, to manje duše. Novac se tako
doživljava kao nešto ‘đavolsko’ i ne može ići ruku pod ruku s
‘božanskim’. Ja bih se ipak usudio reći da je za ustvrditi da je
nešto izgubilo dušu, najprije potrebno – imati dušu.
Pustimo Špancirfest na miru i uživajmo
Iako se od (nesuvislih) kritika ne može pobjeći, osim, dakako,
ako ništa ne radimo, možda je napokon vrijeme da pustimo
Špancirfest na miru i počnemo u njemu uživati. Nije savršeno,
naravno, i uvijek može bolje, a toga su itekako svjesni i
organizatori. Neće oni bježati ni od konstruktivne kritike, ali
primijetite da je Špancirfest još uvijek nešto najbolje što
Varaždin nudi. To je i dalje sustav koji funkcionira kao za naše
podneblje neuobičajeno precizan sat. A mane mu, u svojoj
iracionalnoj sitničavosti, u pravilu traže oni koji nisu sposobni
organizirati ni dječji rođendan ili novogodišnju zabavu.
Zato dođite na festival dobrih emocija noseći sa sobom dobre
emocije. Jer jedno bez drugog ne ide. Vidimo se negdje na ulici,
u toj gužvi, buci i kaosu…
Goran Štimec – Dežurni namćor –
18.8.2015.
