– JUGS ima pedeset praznih stanova, smajlić – odgovorio
mi je SMS-om Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida kad sam ga pitala
mogu li njegovi živozidovci iz Varaždina srediti smještaj mojim
frendovima iz Pule i Rijeke koji dolaze na Špancirfest na koncert
Dubioze kako bi vidjeli Titovu bistu i slušali Bajagu.
– Predbilježi dva dvosobna stana za cure iz udruge Lori, jedan
trosobni za punkere iz Rojca i jedan jednosobni za Olivera
Frljića. On je umjetnik i voli u samoći planirati svoje
performanse i predstave – otipkala sam mu.
Nije prošlo ni deset sekundi, a ajfon mi je već zvonio, pjesma
“Refuse, resist” od Sepulture. Tu melodiju imam samo kad Sinčić
zove.
– Kako predbilježi? – ljutit je bio Vilibor – nema kod nas preko
veze. Nismo mi mafija. Kad ti iskopčaju struju, uključi si ju
sam, kad ti obustave vodu, idi pred Varkom prosvjedovat, kad ti
ne daju prazan stan, useli se u njega. Pravo na stan temeljno je
ljudsko pravo.Nemoj biti potuljena kao članovi udruge stanara
koji drhte i ispričavaju se onima koji su ih pokrali – objasnio
mi je kako stvari funkcioniraju.
– Ali ne znam koji su prazni stanovi. Što ako Frljić uleti u stan
nekoga s PTSP-om? – zabrinula sam se.
– Poslat ću ti Vladimirov broj pa se s njim dogovori – završio je
razgovor, a nakon nekoliko trenutaka stigla mi je i poruka s
brojem.
Nisam znala tko je taj Vladimir, ali prije nego što ću ga
nazvati, odlučila sam malo prošetati po JUGS-ovim kvartovima i
vidjeti kako te zgrade izgledaju. Otišla sam u suton jer je to
vrijeme kad predmeti i objekti u očima promatrača poprimaju
neobične oblike i boje. POS-ove zgrade izgledale su kao lego
kocke koje je nehajno sastavila nekakva divovska beba, ali pseće
kakice postavljene po zelenim površinama doživjela sam kao
prijetnju.
Jedan je proćelavi čovjek u maskirnim hlačama i crnoj majici sa
šahovnicom zabijao na dječje igralište tablu na kojoj je pisalo
MINIRANO. Nije mi se svidjelo. Više volim Varaždin sa Stančićevih
slika. Tornjeve umjesto repetitora i morbidne “old scool”
građanke umjesto iskompleksiranih modernih mama s cmizdravcima u
kolicima koje mi govore da sam odvratna jer ponekad s klošarima
pijem na klupici u parku.
Još nisam preboljela tragični završetak druge sezone Pravog
detektiva pa se proteklih dana utapam u porocima i prepuštam
nadrealističkim halucinacijama kao što su to činili Stančić,
Franz Kafka ili Pavle Svirac u svojem stvaralaštvu. Ta su
raspoloženja pogodna za kreativnost, naročito za nadrealističke i
tehnike struje svijesti, kad pojmove povezuješ asocijativno, a ne
logično.
U transu sam počela razmišljati o tom Vladimiru. Tko je on? Ako
mi je Sinčić dao njegov broj za sređivanje stana, onda je valjda
trgovac.
Trgovac je bio i Gregor Samsa iz Kafkinog “Preobražaja”. Kako da
mu kažem da mi trebaju tri stana za Špancirfest? Obično se
ljudima dodvoravam tako da im kažem da su zanimljivi i da bi o
njima trebalo napisati knjigu. Kako bi počela knjiga o Vladeku?
Možda ovako:
“Kad se Vladimir tog jutra probudio iz nemirnih snova, spoznao je
da se u svom krevetu pretvorio u golemog kukeca. Iako se
pretvorio u životinju, isprva nije bio previše zabrinut jer ga je
više brinula činjenica da je prespavao budilicu i zakasnio na
sastanak s gradonačelnikom.”
– Ili ne? – pitala sam se dok sam tonula u san i osjećala kako
neka ruka povlači rolo u mojoj glavi i nastaje tama.
Kad sam se probudila, bila sam pokrivena novinama, na čijoj je
naslovnici bila fotografija prosijedog čovjeka i naslov: “Gregor
Samsa smijenjen!”
Shvatila sam to kao znak. Bilo mi je teško otvoriti oči pa sam se
umila Gi Control sokom, limunada i malina, koji sam sinoć pripita
ukrala u Vindijinu dućanu. Praznu bocu dala sam bradatom
gospodinu koji me pokrio novinama. Duboko sam udahnula za
koncentraciju i stisnula Vladimirov broj.
– Dobar dan, ja bi dva dvosobna stana za cure iz udruge Lori,
jedan trosobni za punkere iz Rojca i jedan jednosobni za Olivera
Frljića. On je umjetnik i voli u samoći planirati performanse i
pisati scenarije za predstave – naručila sam.
– Neka pazi što piše, jer tko zna gdje će danas – sutra raditi –
rekao mi je Vladimir.
– Došlo je vrijeme da umjetnici sami odlučuju kakve će scenarije
pisati. Vi biste trebali misliti gdje ćete danas – sutra
raditi.
– Kako to mislite? Pa ja više nemam veze s tim stanovima. Ne
znače mi ništa. Mrzim ih kao što ti mrziš lajkove na fejsu –
nasmijao se.
– Imaš li možda ključeve praznih stanova?
– Da, napravio sam duplikate.
– Hoćeš mi ih dati? Želim u JUGS-ove stanove useliti one kojima
je to najpotrebnije; Židove, homoseksualce, novinare, Rome i
angažirane umjetnike. Ja ću zauzvrat povući veze u Živom zidu da
te spasimo ako ti Kukuriku koalicija bude pokušala montirati
sudski proces. Mi desničari držiumo u šaci mlakonje iz Ustavnog
suda.
– Može, uzmi ključeve, bolje skvot nego lokot.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
12.8.2015.
