– U našoj obitelji već generacijama pijemo noju, i to po par
litara dnevno, i što nam fali?
Rekao mi je to jednom prilikom, prošlo je od toga podosta godina,
muškarac u ranim četrdesetim godinama, kada smo, puke
konverzacije radi, uz čašu toga ‘vina’ zapodjenuli razgovor o
štetnom učinku metilnog alkohola na živčani sustav. Izgledao je
zapušteno, masne kose, pretjerano zarumenjenih obraza i pogleda
koji izaziva nelagodu odajući popriličnu duševnu rastrojenost. U
prostoriji su bili i članovi njegove obitelji, supruga, majka i
otac. Svi su odavali isti dojam.
Da, zaista, što vam fali, pomislio sam… Sve je s vama u redu
osim što se bojim okrenuti vam leđa da ne bih iz kuće išetao sa
sjekirom u njima.
‘Hajka’ javnosti na Doris Pinčić Rogoznicu
Tog bizarnog događaja, koji me zatekao u nekom od zaseoka naše
županije kada sam kao student nastojao zaraditi koju kunu
popisujući stanja strujnih brojila, prisjetio sam se čitajući
brojne komentare građana koji su odlučili reagirati na, kako su
to neki okarakterizirali, ‘hajku’ javnosti, raznih udruga i
Pravobraniteljice za djecu na glumicu Doris Pinčić Rogoznicu,
nakon što je ona javno obznanila kako je svoje dijete udarila po
guzi, potom ga zatvorila na 20 minuta u sobu i naposljetku gordo
najavila – da će to zasigurno ponovno učiniti.
Ustvrdili su tako mnogi među onima koji su stali u zaštitu mlade
glumice i majke nešto slično onome što mi je pokušao objasniti i
moj ‘pajdaš z bregov’.
– U našoj obitelji već se generacijama djecu odgaja udarcima po
guzi i zatvaranjem u sobu, i to po par puta dnevno, i što nam
fali?
Da, zaista, što vam fali, pomislio sam… Sve je s vama u redu
osim što vam nikako ne bih povjerio svoju djecu na čuvanje. A,
bogami, ne bih vas volio vidjeti ni na jednoj imalo odgovornoj
društvenoj funkciji.
Udarac po guzi postao ideološko pitanje
Naravno, jednako kao što bi bilo preuzetno tvrditi da je jedini
uzrok duševne rastrojenosti mojega ‘vinskog pajdaša’ prečesta
konzumacija metilnog alkohola iz noje, jer vjerojatno postoje i
neki drugi razlozi za njegovo stanje, tako bi zasigurno bilo
jednako promašeno tvrditi da je upravo primjena tjelesnog
kažnjavanja u odgoju djece dovela do toga da se ta čeljad danas,
u odrasloj dobi, legitimira kao ona kojoj je potrebna stručna
pomoć, u komentarima ispod članaka ostavljajući plitke i
neinteligentne, a često i gnjusne komentare.
Ali, bez obzira na te znanstveno-metodičke propuste, ta
podudarnost svakako je zanimljiva. A naročito postaje zanimljiva
kada se uoči da se pitanje ‘udarca po guzi’ pretvorilo u
ideološko pitanje, ponovno osvijetlivši izraženu lijevo-desnu
podjelu u hrvatskome društvu.
Iz izrečenog proteklih dana tako se može iščitati kako se
hrvatska lijevica i hrvatska desnica ne razlikuju samo po
pitanjima tko više voli partizane, a tko ustaše, tko više voli
domovinu i tko je gdje bio ’91., već i po tome tko smatra da je
sasvim primjereno, pa čak i poželjno, ‘jednom odgojnom’ usmjeriti
dijete na pravi put, dok se oni drugi snebivaju, osuđuju i
prijete kaznama čak i na samu pomisao na tako nešto.
Rigidnost slijeva, rigidnost zdesna
I nije neobično da su se upravo grupacije pozicionirane desno na
političkoj sceni oglasile pružanjem podrške Doris Pinčić
Rogoznici i ostalim roditeljima da ustraju u daljnjem provođenju
tih, kako su ih nazvali, ‘trivijalnih disciplinskih mjera’.
Desnica tako, eto, ne podržava pravo na osobni izbor po pitanju
abortusa boreći se za svačiji život, valjda zato da bi bilo što
više djece na kojoj bi se moglo primjenjivati pravo na osobni
izbor načina odgoja, odnosno više djece koju bi se moglo udarati
po stražnjici, zatvarati u sobu i provoditi ostale ‘trivijalne
disciplinske mjere’.
S druge strane, lijeva ideologija utjelovljena u aktualnim
državnim institucijama svojim jednako rigidnim svjetonazorom koji
dovodi do krutog tumačenja i primjene zakona, a koji, naravno,
zabranjuje nanošenje boli djetetu, prijeti, sasvim neprimjereno i
pretjerano, izvan svakog dodira sa stvarnošću, novčanim i
zakonskim kaznama i intervencijom socijalnih službi!
Kao da nije moguće naći neki srednji put, kao da je
svjetonazorski rascjep toliko velik da je svaki pokušaj
zdravorazumskog pristupa problemu osuđen na to da se strmopizdi u
ideološki bezdan. A nije da takvih pokušaja nema, ali su,
očigledno, nedovoljno glasni.
Greške prikazivati kao ispravno postupanje nije
rješenje
Zar ne bi bilo moguće, probajmo na trenutak zamisliti tu
situaciju, ne osuditi Doris Pinčić Rogoznicu, nego pokušati
razumjeti zašto je svoje dijete udarila po guzi, potom ga
zatvorila na 20 minuta u sobu i naposljetku gordo najavila da će
to zasigurno ponovno učiniti?
Probajmo na trenutak zamisliti i da istovremeno ne damo nikome za
pravo da je to ispravan način odgoja djece. Pritom to nije
izjednačavanje sa zlostavljanjem djece niti je zatvaranje očiju
pred tim, previše učestalim, pojavama u našem društvu koje
nasilje ima duboko utkano u svakodnevnu kulturu ophođenja.
I, još teže, probajmo zamisliti da roditeljima pružimo podršku u
njihovim svakodnevnim izazovima i čestim očajanjima u koje ih
baca hrvanje s tim malim istovremeno neodoljivim i napornim
bićima, pritom se ne baveći roditeljskim greškama, već onime što
bi se, i kako, moglo učiniti bolje.
Da, neobično, sve te stvari moguće je napraviti u isto vrijeme.
Nije nužno zauzimati bilo koju stranu pa ili skandirati ‘Svi smo
mi Doris Pinčić Rogoznica!’ ili prijetiti ‘U zatvor s Doris
Pinčić Rogoznicom!’.
Svaki roditelj pred sobom ima nemjerljivo tešku, zahtjevnu i
iscrpljujuću zadaću odgojiti svoju djecu. Svaki roditelj na tome
putu čini mnogo grešaka. Ali greške prikazivati kao ispravan
način sigurno nije rješenje.
Ja sam Goran i, da, udario sam svoje dijete po guzi. I tjerao sam
svoje dijete u drugu sobu da se ohladi. I vikao sam, galamio…
Ali ne mislim da je to dobro. Onaj tko u tim trenucima pogleda u
oči djeteta jasno će vidjeti da to nije dobro. Svaka daljnja
rasprava ili navođenje razloga ‘za’ i ‘protiv’ tada postaju
suvišni i posve nepotrebni.
