Prošlo je nekoliko mjeseci od moje neslavne akcije ‘Cvijetom za čisti Varaždin’. Istini na volju, termin je bio koma i nisam uopće razmišljao da je baš te subote bio dan predizborne šutnje. Pošto moja poruka stvarno nije imala neku političku namjeru, odlučio sam pustiti sve svojim tokom i ne promovirati ideju dalje.
> Volim svoj grad. I imam ideju.
No svoje sam obećanje održao. Ipak, to ne znači da sam odustao od ukazivanja da se problem smeća jako sporo rješava. Nema veze, barem mi je jasnije kako više nismo grad cvijeća. Nema ni veze što je građanima problem smeća tek povremeno na pameti i što ne poduzimamo ništa. Nema veze ni što su nam podzemne vode zasigurno zagađene unatoč tvrdnjama kako je sve u redu.
Naravno, slažem se da je bolje slati takva priopćenja nego stvarati kolektivnu paniku. No ima veze što se i dalje taj problem smeća shvaća olako, od strane svih nas. A čista voda je blago, blago koje treba čuvati ne samo zbog nas već i za nadolazeće generacije.
Inteligentna rješenja iz Švedske
Jedan moj prijatelj svojedobno je boravio u Švedskoj. Pošto sad živi u Varaždinu, naravno da nam se ponekad dogodi razgovor kad popričamo i o problemu smeća i tad smo najpametniji na svijetu i imamo rješenje za sve. Pravi Varaždinci, laprdamo na kavi i onda odemo doma.
No jednom je spomenuo jednu zanimljivost koja mi već mjesecima ne da mira. Naime, navedeni prijatelj je za vrijeme svog boravka u Švedskoj posjetio spalionicu smeća. Vjerovali ili ne, no njima je to tamo neka vrsta turističke atrakcije. Spalionica je turbo moderna i Šveđani sa svojim smećem rade čuda. Takva čuda da su čak spalili sve svoje smeće, a pošto ga stvaraju nedovoljno, uvoze ga iz Norveške i ostalih okolnih zemalja.
Čuo sam i za spalionicu otpada u bližem nam Beču. Oni smećem griju 50.000 kućanstava, a kapacitet im je spaljivanje 250.000 tona smeća godišnje. Uglavnom, jako je puno primjera u Europskoj uniji gdje je problem smeća riješen kvalitetnim i modernim spalionicama otpada. Ništa novo, no ipak u Hrvatskoj još nema ni jedne. Mislim na pravu, modernu spalionicu, koja neće biti problem, već korist.
‘Ludih’ 2.000 kilometara
Sve je to meni bilo jako čudno pa sam malo potražio informacije o navedenim tematikama po internetu, jer smo globalno selo i treba iskoristiti tu blagodat u svoju korist, informirati se. I evo zanimljivih poveznica o toj temi u prilogu:
http://www.vecernji.hr/zg-vijesti/u-becu-spaljivanjem-otpada-griju-50000-kucanstava-901860
Sad samo zamislite… Naši poglavari kontaktiraju navedenu gospodu i dogovore isporuku smeća. Ministarstvo za zaštitu okoliša ili kako se već zove, to jest onaj ministar koji je sad glavni nakon Holy, i da pare za prijevoz smeća do Švedske. Ludih se to 2.000 kilometara čini do tamo i naravno komplicirano, no ako će nam to spasiti glave, treba barem prijedlog uzeti u razmatranje kao ideju.
Koliko iz teksta vidim, Šveđani su voljni uvoziti otpad iz Rumunjske, Bugarske, Italije. Pa nije da naše smeće više smrdi (OK, da, nakon svih ovih godina stajanja na rubu grada možda i smrdi).
Slučaj iz ‘obližnjeg’ Beča
Naravno, ima i drugih, bližih spalionica, na primjer navedeni Beč, no pitanje koliko bi nas tamo koštalo saniranje bala. Ipak sve je stvar pregovora i dogovora.
S druge pak strane, zamislite da se dogodi prodaja Termoplina koja se u već neko vrijeme spominje, pa se uz taj novac pridoda novac prije spomenutog ministarstva i Grad digne kredit te se na zemljištu nekadašnje bio zone koju smo ionako morali otkupili natrag, napravi naša spalionica?
Mora postojati neko kvalitetno rješenje. Pod kvalitetno rješenje sigurno ne mislim na dodatno financijsko opterećivanje građana koji su za to smeće već izdvajali pare. Smeća uvijek ima, novih radnih mjesta nikad nije na odmet, pare nikad nisu na odmet. Naravno nitko ne kaže da tu nema možebitnih nuspojava, no sranje imamo i sad, a sa sranjem dolaze probemi i boleštine.
Procedure i koncesije koje treba ispoštovati
Samo o tome nedovoljno pričamo. Sa spalionicom bi barem imali besplatno grijanje, besplatnu energiju! I, naravno, riješili bi postojeći problem, a i eventualne buduće probleme.
Nešto trebamo poduzeti, ali da svi imamo koristi od toga kad već tak dugo čekamo – a ne samo tamo neka mafija, mafija sused…
Pritom ne treba zaboraviti da Hrvatska ima bezbrojne zakone i pravilnike koje treba ispoštivati, pa vjerujem da nije lako čelnicima samo tako riješiti ovu problematiku po proceduri. A procedure i koncesije ipak treba ispoštovati. U te tematike ne ulazim, uostalom nakon toliko pisanja o balama više nisam ni siguran koje je rješenje finalno.
No najavljeno je da će se problem početi rješavati do kraja godine pa treba još malo pričekati. Već dugo čekamo, pa možemo još malo. Samo da ne bude prekasno…
