– Gubi se s moje farme! – zaderao se na mene generalni posjednik, kojeg smo zvali Gospodin Jones, kad je čuo da sam otišla popiti vodu za vrijeme radnog vremena, a nikoga nisam pitala smijem li.
– Nemojte, molim vas, još nisam skupila lovu za koncert Gilmoura u Puli i dobit ću negativne bodove u studentskom servisu – zaridala sam, a bijela pregača na kojoj je zlatnim slovima pisalo Cekin nadimala mi se u ritmu jecaja.
– Na to si trebala misliti prije nego što si prekršila pravilnik – hladno je odgovorio Gospodin Jones gladeći friško obrijano lice.
– Ali radila sam i subotom i imala prekovremene – suze su mi padale na bijele brojlere koji su pijukali i drbali nožicama u kavezima.
Poistovjetila sam se tim pilićima, brojlerima, koje uzgajaju isključivo za pečenje. I oni su imali bijelu odjeću poput mene, a kljun boje cekina. Njihov život je bijeda i ropstvo; to je živa istina. Baš kao i moj, pomislila sam.
– Tužit ću vas da još uvijek imate klasične kaveze u peradarnicima – zaprijetila sam Gospodinu Jonesu iako sam znala da mu ta prijetnja znači isto koliko Varkomu znače siromasi kojima isključuju vodu.
– Keeeeaaaaaaj!? Kaj si rekla!? Investirali smo u nove standardizirane luksuzne kaveze za intimu brojlera dok si ti još piskarala recenzije za Zarez.
– Morate mi dopustiti da ostanem. Niti sam udana niti imam djecu. Vi volite takve radnice jer znate da neće zbrisati na porodiljni – umiljato sam poentirala i obrisala suze, a Gospodin Jones se zamislio i promislio još jedanput.
– A gdje ti rade roditelji i braća i sestre?
– Nitko od moje rodbine ne radi na vama konkurentskim farmama – stavila sam svečano ruku na srce.
– Časna riječ?
– Majke mi – prisegnula sam.
Uto iznad naših glava začusmo zvuk kao kad pada kiša. Kolega Benjamin čistio je silos, a tone pšenice pljuštale su na njega dok ga nisu potpuno prekrile. Benjamin je bio na mjestu mrtav. Gospodin Jones nije se ni okrenuo. Nastavio mi je postavljati uvjete kojih se moram pridržavati ako želim ostati raditi na ovom bajkovitom mjestu.
– Možeš ostati ako u kolumni napišeš da je Gospodin Jones najveći lider na svijetu.
– Nikad! – odbrusila sam – radije ću pisati recenzije ratnih knjiga za Glas koncila!
Benjaminova smrt i moj otkaz bili su zrnca koja su prelila silos radničkog strpljenja. Benjamin je bio najstariji zaposlenik na farmi. Svi su ga voljeli. Naročito stari Major, koji je, čim je Gospodin Jones otišao na džoging, skočio na kavez s pilićima i pričekao da se oko njega okupe svi djelatnici. Kad je vidio da su se svi udobno smjestili i pažljivo iščekuju njegov govor, Major pročisti grlo i poče:
– Djelatnici, naš život je bijedan, tegoban i kratak. Kada se zaposlimo, daju nam novca da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni, istog trenutka otpuštaju nas s odvratnom okrutnošću. Nijedan zaposlenik u Varaždinskoj županiji nije slobodan. Zadnji smo po plaćama, život Varaždinca je bijeda i ropstvo. Mislite li da je to prirodni poredak? Ne, drugovi, tisuću puta ne! – vikao je Major rečenice koje kao da su dolazile s fejsbuk statusa Mate Kapovića i moje majke.
Govor je oduševio zaposlenike i životinje, koji su počeli klicati i kokodakati, osim Jambreka, čestog komentatora na varaždinskim portalima.
Jambrek je potajice poslao SMS poruku generalnom posjedniku: ‘Jugobagra nas ponovo pokušava okupirati i narušiti naša demokratska prava. Pomagajte.’
Dok je Major i dalje držao govor, nekoliko oslobođenih brojlera okružilo je Jambreka, koji se sakrio iza stroja za otkoštavanje.
‘Brojleri se preobratili u udbaše. Jugosmradovi seru po cijeloj farmi’, poslao je novu poruku Gospodinu Jonesu, koji mu je odgovorio: ‘Neprijatelj hrvatskog kapitalizma nikad ne spava.’
Major je za to vrijeme nabrijavao atmosferu u farmi:
– Samo bi naša farma mogla hraniti pola županije i svi bismo mogli živjeti tako ugodno i dostojanstveno da to prelazi granice naše mašte. Zašto onda i dalje živimo u ovim bijednim uvjetima? Zato što nam gotovo sav proizvod našeg rada ukradu generalni posjednici. To je bit svih naših problema. Uklonite posjednika i osnovni uzrok gladi i pretjeranog rada bit će ukinut zauvijek! Pobuna! – ozareno je Major bodrio djelatnike, ali oduševljenje je splasnulo.
Neki su počeli govoriti da je vjernost Gospodinu Jonesu obaveza, nazivali ga ‘Gospodarom’ ili tvrdile: ‘Gospodin Jones nas hrani. Kad ne bi bilo njega, pomrli bismo od gladi.’
Najgluplje pitanje postavio je Ruda: ‘Hoće li nakon pobune biti piva?’
– Neće – strogo je odgovorio Major – na ovoj farmi ne možemo proizvoditi pivo. Imat ćeš pohanci koliko želiš.
– Hoćete li mi dopustiti da nosim radni kombinezon za po doma? – upitao je Franc.
– Drug – odgovorio je Major – taj kombinezon kojem si toliko privržen obilježje je ropstva. Ne shvaćaš li da je sloboda vrednija od toga?
U taj se tren pojavio Gospodin Jones noseći u rukama poklon pakete i kalendare.
– Djelatnici! Svatko tko se vrati na svoje djelatno mjesto, dobit će besplatne karte za Špancirfest, poklon bonove i paket pohanci!
– Živio drug generalni posjednik! – povikali su svi u jedan glas i vratili se na radna mjesta: – Živio!
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša – 5.8.2015.
