Evo, nakon nekog vremena, javljam se vama, dragi čitaoče i draga čitateljice. Ovaj put ne stojim iza svojih riječi, već prenosim vam riječi čovjeka kroz kojeg glazba progovara, to jest čovjeka koji se ne bavi glazbom, nego se glazba bavi njime, i to u svakom mogućem smislu.
Riječ je o bubnjaru i izvrsnom činelistu (ako je to uopće riječ) koji je svojim djelovanjem, to jest prenošenjem figura i ritmova činela, svirao s mnogima, utjecao na mnoge i ostavio svoj trag ritma na mnogim mjestima tijekom niza godina. Stoga, u ovim bespućima ništavila, donosim vam njegovu poruku.
Svakoga tko pjevuši neka štite država i crkva!
Kaže mladić: ‘Muzika je posao i muzičari trebaju biti plaćeni’. Zato, kao pravi provokator, predlažem da svaki vlasnik instrumenta ili onaj koji pjevuši, bude pod zaštitom države i crkve. Zašto svatko? Zato jer je teško procijeniti tko je dobar, a tko loš, ako govorimo o muzici.
Govore pametnjakovići: Sve je to pitanje ukusa. ‘Stvarnu’ kvalitetu nemoguće je utvrditi. A ja kažem: Da, je, pogotovo gluhima, adolescentima, robovima propagande svih vrsta, žrtvama obiteljskog ili cestovnog nasilja, ostavljenim i ucviljenim ljubavnicima. Lista je predugačka.
Ako ‘ovi gore’, institucije koje odlučuju, zaključe da nije dobro svakom vlasniku muzičkog instrumenta dati sigurnost krova nad glavom i dovoljno novca da bezbrizno živi, jer postoji bojazan da bi mnogi to zloupotrijebili ne radeći ništa, predlažem da se uvede bodovanje ‘po učinku’ (što se ionako radi, samo gotovo nitko nije toga svjestan).
McLoughlin bi trebao biti bogatiji od Frisella
Primjerice, John bi McLoughlin tada dobio puno više novaca nego Bill Frisell. Zato jer u minuti uspijeva odsvirati puno više nota. Podsjećam da ljepota melodija, boja tona ili smislenost onoga što čini stil umjetnika tu nisu bitne jer nisu mjerljive. Ukus pojedinca je varijabilan u tri piste materijalne pa smo u gnjurcu ako krenemo tim putem, razumijete vi mene.
Muzika može biti i posao, ako se radi o rutini, pretvaranju, laži od koje se želi živjeti pod svaku cijenu, forsiranju karijere, izmišljanju danas toliko popularnih ‘projekata’ u koje se pozivaju ljudi koji možda i nisu najbolji izbor kao umjetnici, ali su poželjne nacionalnosti, imaju poznanstva na visokim mjestima.
Ali to muzika nije sama odabrala. To rade ljudi koji žele svirati muziku, a ne oni koje ona svira, čiji su oni instrumenti. Od nje žive i oni koji su dali sve da bi ostvarili taj svoj san pa ih promatrači najčešće doživljavaju kao sretnike, odabrane.
Ako ne želite silovati muziku…
Zato, samo ako radite muziku kojom ćete oponašati neke druge ljude, stilove, trendove, ono što zovu muzikom, a u stvari je proizvod za prodaju pijanima, adolescentima koji žele biti dio mora istih ili nekom tko pegla, a čini mu se da sluša muziku, morate biti dobro plaćeni. Sve ostalo je, za radnika u glazbi, neuspjeh.
Ako ne želite silovati muziku nego joj se prepuštate jer osjećate vibracije, ne trebate misliti o honorarima, nagradama, kritikama, o tome koliko vas zemlja u kojoj živite voli i podržava, kakve su vam mogućnosti za prodaju tog ‘rada’.
Imate pravo osjećati se odgovornim samo prema zvuku koji pokušavate potaknuti na život. Imate puno pravo ne biti zaposleni u muzičkoj industriji. Imate pravo biti siromašni, neshvaćeni, gladni, goli i neobuveni, izopćeni, prognani.
Zašto želite biti popularni?
Zašto umjesto toga želite biti popularni, bogati, nagrađeni i uspješni, sjediti u debeloj fotelji?
Zašto za neimanje mogućnosti okrivljujete narod, vlast, policiju, vojsku.
Ako želite da vas mase obožavaju, pjevaju vaše pjesme, a to vam se nikako ne događa, probajte ne željeti ništa. Probajte biti. Ne, čak niti to. Nemojte ništa htjeti, osim onoga što postanete kad jeste, kad radite ono za što ste pozvani.
To za što ste pozvani radite bez kompromisa, ne osjećajte umor, samo ljubav koja raste.
Radite malo i ono što ne volite
To neka bude jedina nagrada. A ako još uvijek ne budete sposobni živjeti od onoga što volite, radite malo i ono što nije vaša najveća ljubavi i kroz patnju postajete bolji ljudi.
Pa nije valjda da od svega na svijetu možete raditi samo jedno? A tko će kuhati ili peći jaja, vezati cipele, hodati pod prejakim suncem, nositi drva u podrum, gledati bezbrižno u zvijezde, bdjeti dok sav normalan svijet spava, šamponirati kosu tamo gdje tabla to jasno brani, veslati kad penta crkne, uštipnuti i za nos vući arogantnog novopečenog kapitalista koji se gura preko reda na benzinskoj, pomoći baci preko ceste prijeći, napucati loptu preko ograde, gledati jezero kako miruje, rashladiti lubenicu, spustit se u Lubenice, štititi vrste od istrijebljenja, popraviti alternator…
Razumijete, jelda?
