Koja je razlika između štambiljanja i toga kako će štambilj izgledati? Netko tko uzme štambilj u ruke ne razmišlja o tome da je netko morao odlučiti hoće li on biti okrugao, četvrtast, obli, pravokutni, hoće li imati samo slova ili i ‘sliku’, ako da – koju sliku? A koji font odabrati? Koja veličina? Zašto baš to i tako? Netko tko štambilja razmišlja o tome što će jesti taj dan. A netko tko je stvarao taj štambilj nije razmišljao o hrani.
Teško je biti kreativac, mada tako ne izgleda. Sve ono vrijeme koje provodiš razmišljajući moraš kamuflirati tako da izgleda kao da nešto radiš, jer misliti nije raditi. To je gubljenje vremena. Tako barem kažu oni ‘radišni’. Počinješ si ponekad čak ličiti na Georgea Constanzu. Kao da izbjegavaš ‘pravi’ posao. Onda ponekad i zaista lažeš i govoriš da imaš gomilu papirologije, jer je to nešto s čim se većina može usporediti i poistovjetiti, samo kako bi dobio na vremenu.
Kada se misao iskristalizira – tada kreće akcija. Želja, gotovo prisila, koja dolazi iznutra da to što si smislio izbaciš iz sebe u materijalni svijet. Efekt totalno suprotan od onoga – moram početi učiti. Jer kad krene, ne možeš stati i ništa ti nije teško, samo ide. Nisi gladan, žedan, nemaš potrebe za društvom ni snom. Samo za stvaranjem. Toliko si fokusiran da ne možeš ništa drugo, ništa te ne zanima. Pa ni najnoviji trač ili odluka Grada.
Izbjegavanje svih kontakata
Teško je živjeti ‘normalno’ kad ti tvoj unutarnji kreativni sat određuje tempo. Ponekad inspiracija dođe navečer i onda radiš cijelu noć. Jer ako i probaš ići spavati, ne možeš zaspati jer moraš iz sebe izbaciti ono što si zamislio. Jednostavno moraš. Okreneš si bioritam, prestaneš ‘normalno’ jesti, spremati i živjeti.
Izbjegavaš bilo kakve kontakte, jer toliko si u svojoj glavi da ne možeš podnijeti razmišljati o bilo čemu drugome, a kamoli o stvarima poput toga što je nosila Severina ili što planira Rusija. Okolina kao da ne postoji, svijet oko tebe nestane, ne vidiš ga. Od onog tebi bliskog do onog dalekog.
Ponekad tako i dočekaš vikend, a ni tada ti se ne ide van. Besplatan koncert Pearl Jama na Starom gradu? Nema šanse. Nakon nekog vremena shvatiš da nemaš više u čemu kuhati, jer je sve suđe prljavo. A i tako kuhaš tek kad više ne možeš izdržati bez hrane – bez obzira na doba dana ili noći i jedeš bez obzira da li to voliš ili ne – jer nije to važno, važno je da pojedeš.
Ili naručiš pizzu, ali već unaprijed znaš da ti se neće dati bacati kartoni, savijati da stanu u kantu za smeće. Pa ih onda skupljaš kao naljepnice za nagradnu igru. Izvlačiš iz ormara stvari koje nisi dugo nosio samo zato jer je sve aktualno u redu za pranje, a ti jednostavno nemaš ni tri minute vremena za uključiti perilicu. Ili staviti sušiti veš.
Rutina koja ubija
Kad napraviš sve što si naumio, tek tada kao da vidiš posljedice svojeg (ne)rada. Gomila šalica, suđa, veša… A znale su i nastajati nove države i nestajati endemske vrste u tijeku ‘procesa’. I obećaš si – nikada više! Da ćeš svaki put prati tanjure. I tave. I šalice i lonce. I brisati pod. I pratiti političku situaciju u gradu, državi i svijetu. Bez obzira. Pa to je samo minuta ili dvije. To je opća kultura ili informiranost. I izdržiš tako tri dana. I onda opet krene glad za stvaranjem. I ode sve skupa u – krug.
Najgore je zapravo ako se ne dogodi ta ‘glad’ za stvaranjem. Onda imaš osjećaj da živiš u zatvoru dosadnjikave malograđanštine. Rutina te ubije, postane ti sve dosadno, kuhanje, pranje, smeće, biciklini na Korzu, cajke ante portas, kuhanje, pranje, smeće…
Počnu ti faliti rokovi, onaj užitak da stvaraš nešto novo. I onda, kao narkoman, sjedaš za kompjuter i uvjeravaš se da nered i nije najvažnija stvar na svijetu, oslobodiš se nametnutih društvenih normi i bez (potpune) grižnje savjesti krećeš u novi ciklus. Jer si slobodan.
Obrnuta disciplina
Grozno je jedino kad se dogodi da imaš ujutro sastanak. I onda se prisiliš ići spavati oko ponoći, ali do tri svejedno ipak radiš, a do četiri provodiš vrijeme na tabletu čitajući bedastoće u ‘news feedu’, samo da te adrenalin pusti. I onda zaspiš gledajući neki važan video o koalama, tablet se isprazni, ne zvoni ti budilica… Ali te probudi mama koju si naručio dan ranije jer si znao scenarij unaprijed. Na sastanku obično shvatiš da si od izolacije (stvaranja) postao asocijalan i da ne možeš izgovoriti ni dvije suvisle rečenice, ali trudiš se barem ne napraviti veliki propust da zamijeniš kino za Kinu ili ulaznicu za ulizicu.
Kreativa ima užasno veze s disciplinom, ali obrnutom disciplinom od onoga što ‘normalni’ ljudi shvaćaju disciplinom – diži se uvijek u isto vrijeme, ručaj u isto vrijeme, peri tanjur da se ne zasuši. Kreativcima su sve to okovi jer ovise isključivo o svojem unutarnjem satu. Zato se teško s njima dogovoriti – jer nikada ne znaju kako će se osjećati, što će raditi, hoće li će im se dati ili će prati gomilu suđa koja se konačno dovoljno dugo namakala da se oprati može. Disciplina stvaranja bez obzira na okolnosti – imati red u neredu nije ni krivo ni negativno, to je kreativno.
Recimo, da nije tako, pisala bih ovog tjedna o padu rebalansa. Ali kreativac nije ni naivac.
