U redakciji smo žustro raspravljali o glavnoj temi tjedna
– direktor Andrija Petrović dao ostavku u Tehnološkom
parku.
Potuljeni pred otvorenim prozorom, osjećali smo se kao da smo tek
saznali da Pluton više nije planet, čak su i oni novinari kojima
Andrija nije simpatičan brundali da koji je kurac sad to. Slušali
smo punk bend Trulu koaliciju: ‘Rodi mi, rodi mi gomilu debila’.
– Sad će i u Tehno-park uvalit svoju trulu koaliciju? – pitao je
retorički kolega Alan gladeći bradicu, a mi smo zurili neodređeno
u drugu stranu ulice.
Prema našoj je zgradi koračao sjedokosi gospodin pogleda mračnog
poput onog Collina Farella u seriji Pravi detektiv, zastao je
pred ulazom, pogledao u nebo i izustio: ‘I welcome judgement’.
Pogled mu se zatim spustio na prozor pred kojim smo glumili
zombije pa smo ustuknuli. Nakon nekog vremena čuli smo korake
teške poput techno-beatova kako se približavaju vratima. Andrija
je ušao u redakciju. Muha je zujala oko urednikove salate od
kiselica, spustila se na eko domaći ocat i – pala mrtva.
– Oprostite, imate jednu od najvećih aura koje sam vidio.
Zeleno-crnu. Ispunila je cijelu redakciju. Jednostavno, morao sam
nešto reći. Sigurno ste imali stotinu života – obratio mu se
urednik s dozom poštovanja.
– Ne znam mogu li se nositi s još jednim – odgovorio mu je
Andrija smiješeći se.
Sijedi čuperak neuredno mu je stršao poput čipova u logu
Tehnološkog parka.
– Gdje vam je pegla za kosu? – pitala sam ga.
– Jutros sam peglu za kosu bacio kroz prozor. Razbila se u tisuću
komada – rekao je grubim mačo glasom otpuhujući čuperak.
– Nisam došao čavrljati. Došao sam vas angažirati. Pripremam
oproštajnu zabavu u Tehnološkom parku i želim da ju vi – uperio
je prstom u svakoga od nas posebno i sricao slogove pomičući prst
nakon svakog sloga – or-ga-ni-zi-ra-te!
– Zašto mi?
– Vi u medijima imate dobre veze s ljudima iz šou biznisa,
marketinga, ugostiteljima i takva mi logistika treba za party.
– Zašto niste išli pitati u Topolnjakove medije da vam naprave
party? – pitao je Alan.
– Oni su nekako zastarjeli, bojim se da su sposobni organizirati
samo feštu s tamburašima i metrima gemišta, a vi mi se činite kao
mlada moderna ekipa. Hoću da mi dovedete inovativne bendove,
inovativne poput mojih stanara u tehno-parku; tipa Mel & The
Mindmills, Jam Ritual, Diyalu… Siguran sam da imate iskustva u
tome. Vidi samo ovu – pokazao je na mene – oči joj izgledaju kao
da je partijala dvije noći zaredom – pogledao me oduševljeno.
Istina, jedva sam držala oči otvorene.
– Tek sam se vratila s noćne smjene na farmi u Koki – rekla sam
pokunjeno, pogledala ogrebotine od pilećih noktiju na svojim
rukama i ponosno podignula glavu.
– Bol je slabost koja napušta tijelo. Ona je stalno u nama. Bol
je neumorna, ljudi su ti koji se iscrpe – podučila sam ga
mudrosti koju me naučila mama komunistica.
– Ja ću vam dati dobar honorar, uštedio sam nešto novaca kao
direktor. Ali imam jedan uvjet, ne želim Bunnyja ili Habija ni
blizu Tehno-parka.
– Zar neće razuzdani party utjecati na Vaš imidž?
– Ponekad je ono što misliš da je najgore u tebi, zapravo ono što
je najbolje u tebi – ostavio nas je zadubljene u tu misao kao što
new-age guru suptilno šalje poruke svojim sljedbenicima.
Prionuli smo na posao. Sredili smo svirku Diyale i Mel & The
Mindmills u konferencijskoj dvorani. Catering sam ja dogovorila u
menzi na iksicu. U multimedijalnoj dvorani Šuškavac kolektiv
puštao je mjuzu, a njihovi vizuali plesali su po zidovima poput
sjena domorodaca u afričkim ritualima u praskozorje.
Gosti su uglavnom bili štreberi iz start-upova i medijski
djelatnici. Ulaz su štitili hrvači Vindije. Sva petorica
varaždinskih haeselesovaca, na čelu sa Željkom Bunićem,
pokušavala su se prošvercati na party, ali hrvač na ulazu odmah
ih je ‘tuširao’.
– Morate me pustiti unutra – zavapio je Bunić.
Hrvač mu je pokazao fotografiju sa sjednice Gradskog vijeća, na
kojoj su bile prekrižene njegova i gradonačelnikova glava.
– Ne razumijete, ja moram nadzirati ovaj party – bio je neumoljiv
– ja sam u Nadzornom odboru! To mi je posao! Tužit ću vas Habiju!
– prijetio je.
Budući da su sportaši, iako djeluju opasno i grubo, zapravo
nježne duše, hrvač mu se smilio i podignuo špagu-ogradicu da se
provuče na party.
Upao je u konferencijsku usred Diyalinog nastupa. Oko Diyale
letjeli su šišmiš i sova koji se pojavljuju u spotu Gedup. Zmija
je puzala po šanku, a pripiti start-upovci skidali su odjeću i
vrtjeli se oko šipki koje su po cijelom podiju postavile
plesačice iz udruge Izis.
Andrija je uzeo zmiju i stavio je oko vrata, kadli mu se
približio Bunić i ljutito ga pogledao.
– Jesam ti rekao da je party bez nadzornog odbora kao automobil
bez kočnica? Da nisi pravio probleme, sad bi ovdje imao fini
party s tamburašima i metrom gemišta – rekao mu je
pokroviteljski.
– Ja ne želim metar gemišta! – podivljao je Petrović – ja želim
bio-sokove, koktele, pivo od kvalitetnog hmelja – onako kako
funkcioniraju tehno-partyji u svijetu i EU! – ljutio se.
– Je, dečec, to ti ni Njemačka – nasmijao se Bunić – ti si tam
delaj tehno-parkove. Pri nam se delaju samo tambura-parkovi.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
22.7.2015.
