Nekad davno, legenda kaže, u seoskoj i građanskoj hijerarhiji, najcjenjeniji su bili liječnik, svećenik i učitelj. Nekad bilo, sad se spominjalo. Usmenom predajom. I u poznatim romanima. Koji nisu bajke. Nekad davno, legenda kaže, učitelji su imali podršku roditelja i općenito društva. Nekad davno, legenda kaže, učiteljski se poziv cijenio. U današnje vrijeme razmišljati o tome da prosvjetari imaju neki ugled u društvu ravno je znanstvenoj fantastici koja graniči s crnim humorom.
Tko će koga
Uzroci tomu vjerojatno leže u društvu općenito, u odgoju sadašnjih generacija, u slobodama bez pokrića, u frustracijama nekad loših učenika koji su se, eto, dokopali slobode izražavanja pa sad iz ljutnje i osvete blate sve što ima školski predznak. To što su blaćenja neutemeljena, nedokazana i što se temelje na tračevima i nepotpunim informacijama nije nikoga briga. Ako masa kaže da je bik vol onda je bik vol ma koliko mi neukom puku dokazivali da to nije istina. Danas se i tako svi odlično razumiju u: nogomet, politiku i obrazovanje. Rođeni s državnom maturom iz tih područja.
Udri Miško!
Učitelj se u današnje vrijeme vječito mora kao nešto opravdavati za broj sati koliko radi. Odnosno za broj sati koliko ostali narod ‘vidi da radi’. Stalno je na udaru kritika kako radi ‘5 sati dnevno’.
Čim netko u tiskovinama ili na internetu spomene učiteljski posao nađu se dežurne “sveznalice” i udre napadati. Ispod teksta momentalno se stvori cijeli niz ‘pametnih’ komentara, najčešće onih koji s prosvjetom nikakve veze nemaju. Ali oni, baš oni, znaju sve! I u svojem /ne/znanju i /ne/upućenosti, što manje znaju – to su glasniji.
Isto kao što će pinč urlikati iz sveg glasa i srca na dogu, tako i oni sa malo škole vrište na visokoobrazovane. Vjerojatno su bili problematični učenici pa vuku traume iz školovanja. Pa osvetu traže u baljezganju u komentarima. To ko iz onog vica kad je policajac zaustavio ženu zbog prometnog prekršaja, ona ga molila nek’ joj oprosti kaznu jer je učiteljica i nema novaca, a policajac sav sretan rekao: ‘Odlično! Ovo čekam cijeli svoj život! Sad ćete 100 puta napisati rečenicu nikad više neću raditi prekršaje u prometu’.
Najglasniji i najsrčaniji u kritikama su upravo oni koji u svojim postovima pokazuju veliki stupanj pravopisnog neznanja, pa tako pišu negaciju zajedno (neznam, nerazumijem…), ‘č’ i ‘ć’ su im dva ista slova na tipkovnici ili koriste ‘dakanje’ i upitni oblik koji se u hrvatskom jeziku ne koristi, a i nepravilno ga napišu ‘dali’ i sl.
S hrvatskim jezikom su u ozbiljnoj zavadi. Svojim postovima odaju jasnu sliku o tome da su imali problem u školi pa zato sad tako zdušno i iz osvete ‘pljuju’ po učiteljima i profesorima, tim prokletim neradnicima koji stalno nešto zanovijetaju, mrze djecu (za razliku od takvima dragih i popularnih kvazipjevača), mrze roditelje, mrze svoj posao.
Često se pred vlastitom djecom trača učitelje sve u kontekstu sa životinjama i razmnožavanjem, tješi se djecu nakon loše ocjene riječima poput: ‘Pusti budalu, kreten obični, znam da ti znaš, al ova se životinja iživljava nad tobom.’, ne preže se iskritizirati prosvjetare bilo kada, bilo gdje i pred bilo kim. Nema veze je li to tračanje utemeljeno ili ne, koga to briga. Učitelji su danas ionako niža, lijena, pohlepna vrsta koja traži kruha preko pogače.
Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih
Učitelji uče djecu kako su sva zanimanja jednako vrijedna, a kod kuće uče djecu da su sva zanimanja jednako vrijedna, ali da učitelji ne rade ništa, sjede 4 – 5 sati na poslu, imaju lijepe i sigurne plaće i godišnji im je najmanje 3 mjeseca. Prokleti neradnici. Oni bi još i neka prava. E ne može! Treba im uzeti i ovo što imaju. Natjerati ih da podučavaju besplatno.
Neka pate kao i oni koji nisu završili fakultet ili s fakultetom nemaju sreće pa rade kod privatnika. Ukoliko uopće rade. Jer su prosvjetari krivi za stanje u društvu. Oni su krivi što 300 000 ljudi u Hrvatskoj nema posla! Oni su krivi za neisplaćivanje plaća radnicima. Paraziti. Ti mrski učitelji zauzeli su mjesta na fakultetima koji obrazuju profesore i učitelje pa nisu drugi mogli studirati za prosvjetare. I zato neka budu kuš, manji od makova zrna i ne mrdaju iz mišje rupe. Za sva zla u društvu kriv je učitelj. Neka visi Pedro!
Pametan, pametniji, dežurni kritizer
Učitelj zapravo nema slobodnog vremena. Jer ako ne radi s učenicima onih vidljivih “5 sati dnevno”, ne piše pripreme, planove, nastavne materijale, tablice, statistike, stručno se usavršava… onda mora objašnjavati komponente svog posla. Zapravo ne mora, ali ne možeš pobjeći od profesionalne deformacije i potrebe poučiti neukog. I ma koliko se trudili objasniti složenost poslova, uvijek postoji netko pametniji koji bolje i više zna kakve su to lijene mrcine koje se samo izmotavaju da ne bi morali raditi.
Preporuka
Nepoznata učiteljica je na portalu Nastavnici.org objavila upute svim kritizerima kako da pokušaju biti učitelji barem jedan tjedan. Evo tih uputa, pa sretno!
Svatko tko misli da je nastavnički posao lagan, neka isproba sljedeću vježbicu
Uzmi si vremena u jednom danu i sroči 5 govora, od kojih svaki treba ispuniti 45 minuta, o bilo čemu, u što se ti osobno dobro razumiješ. Pri tome uzmi u obzir da svoju publiku moraš zainteresirati i motivirati na pažnju, slušanje, razumijevanje i usvajanje tog svog govora.
Naravno, trebaš smisliti i nekoliko zanimljivih zadataka i aktivnosti koje će tvoju publiku potaknuti na sudjelovanje i interakciju.
Sutra ustani, pristojno se obuci i odvozi po gradu 30 minuta do sat vremena, vrati se kući, upali televizor i pojačaj ga.
Stani pred taj televizor i u 45 minuta ispričaj taj svoj govor i sve što si pripremio/la tako da govoriš glasnije od televizora. S vremenom postepeno pojačavaj televizor (jer učenička pažnja opada i postaju pričljiviji i nezainteresiraniji) te i dalje govori glasnije od televizora. Usput naravno moraš pratiti sve što se na ekranu odvija i program koji gledaš. Kad god netko od ukućana prođe, ti odgovori suvislo na sva njegova pitanja i udovolji svim njegovim zahtjevima.
Naravno, nemoj zaboraviti cijelo to vrijeme biti ugodan i smiren te imati osmijeh na licu kako bi pridonio boljoj atmosferi u prostoriji.
Nakon 45 minuta, uzmi si pauzu od 5 minuta, ali tada jako pojačaj televizor, kako bi se dočarao odmor u školi. Po mogućnosti, neka tvoje dijete nekoliko puta protrči pored tebe ili se potuče s bratom ili sestrom. Ti tada smireno i vješto riješi tu situaciju, tako da svi budu zadovoljni.
Zatim vrati televizor na početnu postavku (svejedno glasnije od uobičajene), uzmi svoj drugi pripremljeni govor, zadatke i aktivnosti i ponovi sve u idućih 45 minuta. Opet isti odmor od 5 minuta pa ponovno sve ispočetka, 45 minuta. To radi tako 5 puta zaredom.
Onda pozovi kod sebe susjedu, s kojom imaš neki problem i provedi 45 minuta s njom, smireno i uljudno rješavajući taj problem, objašnjavajući kako i zašto je do njega došlo i predloži kako ga efikasno riješiti.
Kada završiš opet sjedni u auto i vozaj se po gradu 30 minuta do sat vremena. Vrati se kući, malo se odmori (pitam se, hoćeš li upaliti televizor ili imati snage igrati se sa svojom djecom), zatim sjedni i pripremi 5 novih govora za sutra.
Ponovi ovu vježbu 5 dana zaredom pa mi se javi i reci vjeruješ li još uvijek da je naš posao lagan.
Eto, to ti je profesorski radni tjedan, bez papirologije, dežurstava, pisanja godišnjih, mjesečnih i operativnih planova, razredništva, planiranja i sveg ostalog. Samo radni tjedan.
Slijedi: Vrste ravnatelja
