– Ej, ljudi, malo me puca trema, al imam, ovaj, genijalnu
ideju! Ovaj, znači, najbolje je da mi njih, znači, preveslamo tak
da nam nemreju postaviti preveč pitanja. Pričali bumo na
hrvatskom i onda im tak s tim, ovaj, prevodom fkradnemo bar pol
od ukupnog vremena za prezentaciju! Ja mislim da je, ovaj, to
genijalno, ha, kaj velite?
Urbana legenda stara tek nekoliko tjedana govori da je otprilike
tako izgledao prijedlog taktike osmišljene na putu za Zagreb toga
28. svibnja ove godine, na dan kada je, koji sat kasnije,
izaslanstvo Grada Varaždina stupilo pred dvanaesteročlano
povjerenstvo, sačinjeno od neovisnih, većinom europskih,
stručnjaka, koje je trebalo ocijeniti kvalitetu kandidature
našega grada za titulu Europske prijestolnice kulture 2020.
godine.
‘Vrckavi’ manevri lokalnih političara
Teško je samo tako odbaciti vjerodostojnost i istinitost tog
zgodnog ‘štikleca’, jer ga je, proklete li nam sudbine, tako lako
zamisliti u stvarnosti. Svjedočimo takvim ili sličnim ‘vrckavim’
manevrima naših političkih predstavnika u lokalnoj vlasti gotovo
svakodnevno pa zašto onda očekivati da je pristup jednoj, želimo
u to vjerovati, ozbiljnoj proceduri u ozbiljnim okolnostima pred
ozbiljnim ljudima – izgledao drugačije.
Jer našeg lokalnog političara iskustvo uči da – neovisno o tome
je li riječ o tek običnoj tribini u nekom mjesnom odboru,
druženju s građanima na varaždinskom placu, konferenciji za
medije, sjednici Gradskog vijeća, sastanku s predstavnicima Vlade
– ovakve i slične ‘taktike’ gotovo uvijek prolaze, i da ih
prilično često koriste obje strane. A čak i kad ne prolaze, oni
se uvjeravaju kako su uz malo sreće mogle proći, ali su nas ovi
drugi – ‘zajebali’.
Otprilike na taj način, sasvim jednostavno i jednodimenzionalno,
funkcionira um lokalnog političara: ‘ili bumo mi zajebali njih
ili buju oni zajebali nas’.
Neusklađene taktike vode u neuspjeh
Ovoga puta se, eto, dogodilo ovo drugo. To famozno
EPK-povjerenstvo ‘zajebalo’ je našu malu lukavu delegaciju, na
način da je najprije odbilo kandidaturu Varaždina, a zatim, prije
nekoliko dana, dalo i kirurški precizno obrazloženje zašto je to
učinilo. U roku od nekoliko tjedana Varaždin je tako dobio čak
dva udarca; desni aperkat i lijevi kroše. Ošamućeni, još nismo
sasvim svjesni što nam se dogodilo, jer bili smo sasvim uvjereni
da smo mi ‘zajebali’ njih.
Ali nismo. Mogući razlog leži u tome što je taktika na koju se
odlučila lokalna politička vrhuška bila u nesuglasju s taktikom
kojom se u svome radu vodio entuzijastičan, vrijedan i požrtvovan
tim koji je radio na pripremi kandidature Varaždina za ovu
prestižnu titulu.
– Mislim da smo bili preiskreni – izrekao je bit cijele
varaždinske EPK-priče Raymond Rojnik, voditelj tima za pripremu
kandidature, na konferenciji za novinare održanoj nakon što je
detaljno proučeno obrazloženje povjerenstva.
Govorio je pritom Rojnik ponajprije o iskrenosti vezanoj uz
visinu proračuna kojim su zaokruženi svi projekti obuhvaćeni
kandidaturom te, još važnije, iskrenosti vezanoj uz sudjelovanje
samog Grada u financiranju projekata.
No, koja je uopće druga opcija postojala? ‘Zajebati’ ih? Srećom,
tim koji je radio na prijavi nije razmišljao tako.
Jer kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da financijski plan ukazuje na
to da projekt Europske prijestolnice kulture nije izričiti
prioritet Grada, to je vjerojatno zato što je danas više nego
teško predstaviti Varaždin kao grad koji nije opterećen sa,
svekupno, 55 milijuna kuna dugovanja po raznim osnovama.
Najveći problem – prevelika iskrenost
Međutim, nije tu kraj toj brutalnoj iskrenosti kojom odiše
varaždinska kandidatura za titulu Europske prijestolnice kulture.
Kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da Varaždin nije dovoljno dobro
objasnio svoju kulturnu strategiju, to je vjerojatno zato što je
teško dovoljno dobro objasniti kulturnu strategiju koja ne
postoji, odnosno onu koja je na brzinu oblikovana u posljednji
tren.
Kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da varaždinskoj kandidaturi
nedostaje izraženija umjetnička i europska dimenzija, to je
vjerojatno zato što je teško opisati izraženiju umjetničku i
europsku dimenziju kad ona u ovoj fazi kandidature nije ni
pokušana biti osmišljena.
Kada EPK-povjerenstvo ustvrdi da je sektor kulture u regiji
relativno malen te da područje nema dovoljno kulturne i
turističke infrastrukture za provedbu projekta, to je vjerojatno
upravo zato što je sektor kulture u regiji relativno malen te što
područje nema dovoljno kulturne i turističke infrastrukture za
provedbu projekta.
I tako dalje, i tako dalje.
Zašto bi sada bilo drugačije?
I nije problem uopće u tome što Varaždin nije zadovoljio u
postupku kandidature za titulu Europske prijestolnice kulture.
Nelagodu izaziva tek dojam da Varaždin i dalje nije odlučio
iskreno i otvoreno pogledati u ogledalo i priznati si tko je, što
je i gdje je. A ovo je bila odlična prilika.
Umjesto toga, nakon što je balon ove varaždinske samozadovoljne
optimistične priče završio ispuhan ležeći u nekom tamnom kutku
Gradske vijećnice, lokalna vlast najavljuje nastavak svih
osmišljenih projekata kao da se – ništa nije dogodilo. Da,
optimizam nedvojbeno jest vrijedna pogonska snaga, no lažni
optimizam destruktivna je sila.
Godina je 2015. i na ulazu u grad leži planina od baliranog
otpada. Ako se vratimo tek malo unatrag u vremenu, u godinu
2011., sjetit ćemo se da su građani od ove vlasti tražili
doslovno samo jedno – riješiti problem baliranog otpada. Taj
‘projekt’ i dalje nije realiziran. Ni ‘kompenzacijskim’
projektima ne nazire se trag na horizontu. U takvim okolnostima,
zar nije sasvim logično pitati: zašto bi sada bilo drugačije?
