Kolikima od nas su naši roditelji, bake, djedovi i ostali stariji išli godinama na živce rečenicom: ‘U moje vrijeme bilo je…’? Nisam ni ja bila cijepljena od nerviranja i nezanimanja kako je bilo nekad. No, gledajući današnje klince, redovno mi izleti ista rečenica iz usta.
Svakog rujna u škole usele mali, slatki krezubići, prvašići. Neki znaju otprilike što ih u školi čeka – po usmenoj predaji starije braće, neke roditelji pripreme (ili prestraše), neki su sve što trebaju znati naučili još u vrtiću… Ali većini je zajedničko to da se zapravo ne znaju igrati! Igrom uglavnom zovu vrištanje i besciljno divljanje viđeno u današnjim crtićima na TV-u ili u krvoločnim viritualnim igricama. Vremena se mijenjaju, a tako i dječje igre.
Ta strašna lopta
Prije četrdesetak godina klinci u mom kvartu naganjali su loptu i mučili je na sve moguće i nemoguće načine: odbijali je rukama, nogama ili glavom na milijun izmišljenih načina o zid, igrali graničara ispred zgrada, igrali košaricu na jedan koš koji je netko od roditelja složio za kompu iz kvarta, igrali se gađanja (igra Neka puca, neka puca…), ma svatko je imao barem tri različite lopte kod kuće.
Nebrojeno puta se netko morao verati na neko drvo i spašavati zaglavljenu loptu među granama ko vatrogasac mačića. U današnje vrijeme je lopta velikom broju prvašića nepoznati objekt. Dođu na sat tjelesno – zdravstvene kulture i bacaju lopticu ko da vade vruće njoke iz lonca.
Zapravo ne bacaju loptu – guraju je! Kad im se baci lopta, ne hvataju je, već se stišću od straha kad vide to okruglo opasno čudo kako leti prema njima ili pak okreću leđa kao da je lopta teledirigirani objekt pa će se, kad im vidi okrenuta leđa, predomisliti i promijeniti putanju. Na pitanje ‘Imaš li doma loptu?’ 50% prvašića odgovorit će sa ‘Nemam’.
Lutkice
Prije četrdesetak godina pojavile su se i barbike. Nisu bile tako lijepe i raskošne kao ove sad. Nisu imale odjeću za kupiti kao sad. E pa zato su tada djevojčice imale dekice koje bi smjestile negdje u travici oko zgrada (jer tada je travica bila rezervirana za djecu, a ne veliki pseći wc, čini se kao da tada psići nisu bili toliko ‘must have’ u zgradama), smjestile bi se na iste, a od mama, baka, susjeda, tetki i ostalih nažicale bi krpice (najbogatije su bile curice koje bi imale neku šnajdericu u obitelji ili među maminim prijateljicama pa su imale prekrasne krpice svih vrsta materijala, boja, dezena…), uzele škarice, igle i konce i šivale svojim barbikama odjeću.
Čak su učile jedna drugu i štikati i heklati kako bi barbike imale i zimsku garderobu. Izrađivale su svojim lutkicama namještaj od kutijica i svega što bi našle pogodnim. Znale su udjenuti konac u iglu, zašiti dugme, spretno su baratale pravim škarama, iglama za štrikanje i heklačama.
Danas klinceze uz barbike dobiju i kompletnu garderobu koja izgleda kao da ju je birao modni mačak, barbike imaju sve moguće vrste cipela, čizama, sandala, skupocjeni namještaj, konje, aute, bicikle, kuće i štojaznamšto. Barbike imaju sve, ali zato djevojčice danas više ne znaju udjenuti konac u iglu. A na satove likovne kulturu nose nespretne tupe škare sa zaobljenim vrhom (da se nedajbože ne bi napiknule) s kojima jedva barataju i s kojima je prava umjetnost uredno izrezati čak i papir.
Igračke nekad
U ovu priču o zaboravljenim igrama svakako treba strpati i igračke kao što su: gumi gumi, hula hop, klik klak, telefone od čaša jogurta koji su se razvlačili od prozora jedne zgrade do prozora druge zgrade i glumili su preteče mobitela, klikere (špekule), uže za preskakanje, plastične vojnike i indijance koji su stajali na podlozi, a prodavali su se u nekim vrećicama i još mnoge, mnoge druge.
I dok se gumi gumi još povremeno vrati u modu pa se nađu djevojčice koje ga preskaču, ostale su igračke negdje po podrumima, tavanima ili zabačenim kutovima garaža. Većina tih nekadašnjih igara razvijala je spretnost i motoriku, klinci su u škole dolazili spretni i gipki ko srdelice, a danas, uz uglavnom sjedeće igre, dođu ko mali šarani.
Najteže je onima koji nisu išli u dječji vrtić. Većini kikača je problem uhvatiti i baciti loptu, ne mogu preskočiti ni 20 cm prepreke uvis, uže uče preskakati do četvrtog, a ponekad i osmog razreda osnovne škole. Prije četrdesetak godina u naseljima sa zgradama postojale su ‘štange’ na kojima su se tresli tepisi. I dječaci i djevojčice verali su se po tim štangama ko mladunčad majmuna, prekopicavali se, radili uzmahe i premete, padali i dizali se. Lomili ruke i noge. Tada djeca nisu toliko trebala liječnika opće prakse već privatnog kirurga. Nisi bio faca ako nisi bar jednom imao gips ili longetu. Gimnastika na otvorenom. Dvovisinski razboj u školi je bio mačiji kašalj prema debelim, skliskim metalnim “štangama” ispod kojih nije bila sigurna strunjača već tvrdi neumoljivi beton.
Tehnologija i moderna vremena uzimaju svoj danak. Tome još potpomognu i roditelji koji uporno svoju djecu voze automobilom u školu. Pa čak i ako dijete ima nekih 500 metara do škole. Umjesto da ih ostave hodati i družiti se s ostalom djecom. I još kažu: pa dijete se bavi sportom. Aha. Dva puta tjedno stave klinca u auto, odvezu ga na karate / plivanje/ atletiku… na sat – dva i zatim opet posjednu u auto i nastave vozikati. Pred školama se svakodnevno stvaraju gužve od automobila na ionako skučenom prostoru zato što današnja djeca ne hodaju. A takvi onda ne znaju ni trčati. I čude se zašto nemaju 5 iz tjelesnog.
Vrtićke olimpijade su među posljednjim oazama predškolskog sportskog razvoja. Nekadašnja pak samostalna izrada igračaka razvijala je maštu i kreativnost kod djece. Danas sve dobiju skoro pa servirano, gotovo, kreativnost se razvija sporije od državnog BDP-a, a klinci, po defaultu, imaju tako divan, a sve više neiskorišten, potencijal.
Tko je ubio stare igre?
Stare košare, Probijanje gradova, Školica, Ledena kraljica, Lopovi i žandari, Trule kobile… Dobre stare igre zamijenjene su tabletima, pametnim telefonima, iPod-ima. Umjesto da klinci trče po kvartovima u igri Lopova i žandara (gdje jedna grupa traži drugu grupu pomoću ostavljenih tragova) klinci fejsaju, tvitaju, komuniciraju preko vibera.
O da, druže se oni u grupama. Ali to su neke viritualne grupe. Na internetu se mogu pronaći hrpe uputa kako napraviti grupu: tajnu, javnu, zatvorenu. Ali nema uputa kako se vratiti druženju uživo. Umjesto da se klinici druže vani, grupiraju se iz svojih soba, skupljaju nezdrave kilograme, nemaju kondicije i kažu kako imaju ’tisuću prijatelja’ – ali virtualnih.
Tko je ubio stare igre? Tko je klincima ukrao djetinjstvo? Većina djece će i ovo ljeto provesti buljeći u viritualu, a mi starci ćemo kvocati rečenicu: “U moje vrijeme bilo je…”
(Slijedi: Pedagoške mjere i kako ih izreći)
