Urednik je shvatio da se na kolumniste gleda kao na džabalebaroše pa me poslao na najgori mogući polu-terenski event – presicu za Ljeto na Stančiću pred palačom Sermage.
Bilo je kolača, klipiča i espresa. Očekivala sam Branku Tropp, ali za dugačkim stolom sjedila su meni nepoznata lica. Novinari su lešinarili nad cateringom. Jedino se Kiki iz VTV-a bunio zašto nema crnih kolača. Samo kremšnite i šaumrole. Meni je bilo bed jesti jer nikoga ne poznajem. Da je bar tamo bila Sandra Malenica, zajedno bismo pojele sve kolačiće. Sandra je na jadranskoj turneji s Vanimom i baš je na fejsu stavila post da je u rodnom mjestu Vesne Parun. Mi imamo nevinije ruke kad su kolači u pitanju.
Za glavnim stolom sjedilo je dvadeset mladića, a u sredini se kliberila mlada žena u štiklama.
– Ja sam PR Lejdi, oko vas su četiri ugostiteljska objekta, a sve oko mene je crno-bijeli svijet, ha-ha-ha. A ovo su glazbenici koji će vas zabavljati cijelo ljeto na Stančićevom trgu – pokazala je na mladiće, koji su mahnuli novinarima sramežljivim pokretom ruke poput Enriquea Iglesiasa.
Na ulazu u bivšu Galeriju Miljenka Stančića stajali su konobari, s bijelim krpama prebačenima preko ruke, i pljeskali. Nedavno su Stančića izbacili iz kuće i na tom mjestu otvorili kafić.
Svi su bili sretni kao da su na koncertu Mejaša. Meni pak kao obožavateljici filozofije pesimizma i serije Pravi detektiv sreća ne stoji dobro. Mislim da je ljudska svijest tragična pogreška evolucije.
Muzej postao kafić
Zato sam sjela k Damiru Levaku, za najudaljeniji stol, za čijim stolcima čak nije bilo ni jastučića.
– Ovi ljudi kao da ne znaju da se na trgovima može napraviti i drugačiji program – zamišljeno će.
– Postoje svakakvi trgovi na svijetu – rekla sam mu.
– Ne, cijeli svijet je jedan trg, čovječe, divovska kanalizacija u svemiru. Vidi ih kako su sretni, kao kostimirani plesači iz “Maske crvene smrti”, ali kada otkuca ponoć…
– Što kada otkuca ponoć?
– Jesi li se zapitala zašto ovi kafići neprestano mijenjaju konobare? – pitao me prstima trgajući limenku piva.
– Jer su konobari studoši koji odlepršaju čim dobiju pinku?
– Ti konobari su u Vrapču. Tvrde da ih proganja duh Miljenka Stančića.
– Otkad se to događa?
– Otkad je njegov muzej pretvoren u Kavanu Galerija.
– Misliš da se osvećuje?
Osjetiti psihosferu
Levak je od limenke napravio čovječuljka, kojeg je stavio na stol, a zatim povukao dim.
– Imam loš okus u ustima. Aluminij. Pepeo. Kao da mogu osjetiti psihosferu – završio je misao, s osjećajem gađenja.
Vratila sam se u redakciju i sve ispričala uredniku. Dobila sam istraživački zadatak. Pronaći sablast koja opsjeda trg i utvrditi je li doista riječ o Miljenku Stančiću. Na ajfon sam skinula aplikaciju za otkrivanje duhova. Piše da detektira elektromagnetsko zračenje.
Otkucalo je dvanaest, trg je bio ispunjen tišinom i sjetom. Sakrila sam se iza stare pumpe za vodu. Na vratima Kavane Galerija visio je vijenac češnjaka. Konobar je kadio tamjan u shakeru i mantrao: “Abrakadabra, abrakadabra.” Osjetila sam kapljice vode na glavi. Mladež Hrasta škropila me svetom vodom.
– Riđokosa vještice, ti si prizvala ovu sablast. Ti i Ivan Mesek svojom izložbom o Titu. Probudili ste sablast komunizma i jugonostalgije – prijetili su uzdignutim šakama.
– Nisu oni krivi. Pa i ja sam imao svoj beogradski nadrealistički ciklus – zijevnuo je gospodin koji se materijalizirao pred ulazom u kafić.
Iz šnajderaja Žuži Jelinek
Moj ajfon počeo je pijukati. Hrastovci su uperili križeve prema gospodinu.
– Odakle si došao? – pitali su ga.
– Ravno iz šnajderaja Žuži Jelinek – dodao je poravnavajući starinsko odijelo.
– Priznaj da su te komunisti otjerali u prerani grob! – navodili su ga na svoj mlin.
– Ja sam zarana predmnijevao da će moj život biti kratak – kratko će.
– To te Bog kaznio jer nisi htio crtati Isuseke i anđeleke – vikali su na umjetnika.
– Dobar sam si ja s Bogom. Vi malograđani ste me otjerali u smrt. I danas se okrećem u grobu kad se sjetim gdje su završile moje slike iz morbidne građanske intimnosti.
– Zašto si se vratio? Jer smo ti oteli prostor kafića? Koga briga za tvoje slike? Em ih ne možeš pojest, em ih ne možeš popit – proderao se konobar žvačući češnjak.
– Došao sam samo reći da mi je žao što su moje najbolje slike završile u privatnim zbirkama seljačina poput vas; u Kanadi, SAD-u, Belgiji, Srbiji, Crnoj Gori…
Bolna neizvjesnost egzistencije
– Znači, OK si s tim da smo sad mi u ovoj kući?
– Ma da. Vlasnik te kuće ionako ne bi znao razlikovati mojeg Francka od sličice meksičkog golmana u albumu za svjetsko prvenstvo.
– Nemojte tako – pokušala sam ga umiriti.
– Kako bogatunčići iz dijaspore i lokalni moćnici mogu razumjeti čovjekovu bačenost u svijet i bolnu neizvjesnost egzistencije sunčajući se na jahti u Dubrovniku? Oni pohlepno skrivaju moje slike jer misle da će im to podići rejting u društvu. Njima treba jeftini kič, a ne moje slike – ustvrdio je zagonetno, a obzor se pretvorio u njegovu sliku “Sjenke”.
– Zar se i Vi niste poigravali kičom kao bazarskom igračkom? – pitala sam ga.
– Ha-ha-ha, jesam! Loše slike uvalio sam raznim pikzibnerima. Ja sam kao lukavi krčmar, koji dobro vino drži za posebne goste, a loše toči ljudima koje ne voli – poljubio mi je ruku, palcem i kažiprstom spustio obod škrlaka u pozdrav i rasplinuo se u svojoj slici.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša – 1.7.2015.
