Kada jedna sasvim prosječna, sasvim normalna i u bit
stvari sasvim neupućena osoba dobije pozivnicu za događaj koji
nosi naziv ‘NuArs Session No.0.: nuSynergetic Orchestra feat.
Elvis Stanić’, osjećaj koji je tom prilikom preplavi nužno je
osjećaj posvemašnjeg jada.
Upravo tako sam se osjećao tog jednoga prošlotjednoga namćorastog
jutra, utvarajući si, naravno, da sam sasvim prosječan, sasvim
normalan i u bit stvari sasvim neupućen, kada me u nekom od
brojnih virtualnih pretinaca dočekala poruka spomenutog sadržaja.
Lice i naličje
Jer u doba svakodnevnog neuspješnog hrvanja s nezaobilaznom
banalizacijom, trivijalizacijom i debilizacijom doslovno svega,
najmanje što mi je uz toplu jutarnju kavu trebalo je podsjećanje
na opasnost od inflacije sveopće pretencioznosti, što je tek
naličje iste društvene pojave.
A iz naziva ‘eventa’ (odnosno događaja) uspio sam iščitati samo
tu poruku. Pretenciozno. I ime Elvisa Stanića. Jedine dvije
riječi napisane na hrvatskome jeziku.
Tek dva imena i dva prezimena bila su razlog da prst trenutno
nije završio na tipki ‘delete’ (obriši). Jedno je ime priznatog
glazbenika, a drugo je ime osobe koja je poruku poslala. Ta dva
imena dala su naslutiti da toj nerazumljivoj kobasici od naziva
‘eventa’ ipak vrijedi dati priliku.
Udarci u pleksus
‘Glazba je pojam nematerijalnog uživanja i bivanja’, ošamarila me
već uvodna rečenica opisa događaja, potvrđujući moj prvotni
dojam. Detaljniji opis koji je uslijedio nije uspio razbiti taj
neugodni osjećaj. Sintagme poput ‘launch projekta’, ‘silent party
koncept’ i ‘invitation only’ udarale su u pleksus brutalno i
nemilosrdno.
Vrhunac je bila upravo ta spoznaja, vezana uz posljednju
sintagmu, da je broj gostiju ograničen i da je događaju moguće
prisustvovati samo nakon prethodne prijave. I to tek nakon što je
organizator potvrdi.
‘Vrijeme je za penziju’, pomislio sam toga trena i, u općoj
malodušnosti, slomljen spoznajom da mi je posao sveden na
balansiranje u prostoru između trivijalnog i pretencioznog, već
počeo pisati (još jedno) ‘oproštajno pismo’ novinarstvu.
Neopisivo sjajno
O, kako bi to bilo pogrešno!
Jer ‘taj’ nuSynergetic Orchestra i cijela ekipa okupljena oko
‘tog’ nuArs projekta priredila je usred Varaždina glazbeni
doživljaj kakav ne pamte ni oni najrevniji pratitelji glazbenih i
društvenih zbivanja.
Tome u prilog govore gotovo nepodijeljene reakcije publike, koja
je u transu napuštala halu nekadašnjeg Varteksovog proizvodnog
pogona, savršene kulise za ‘taj’ nuArs Session, i koja se još
danima nakon koncerta prisjećala doživljenog.
‘Neopisivo’. ‘Sjajno’. ‘Izvanredno’. ‘Vrhunski’. Bili su to samo
neki od pridjeva kojima su, podjednako i oni laici u publici, kao
i oni od struke, pokušali opisati ‘NuArs Session No.0.:
nuSynergetic Orchestra feat. Elvis Stanić’.
Varaždinci prepoznali
Nedvojbeno je, ako odbacimo sve predrasude koje su me umalo
dovele u situaciju da poziv na ovaj događaj nepovratno bacim u
kantu za smeće, iza projekta nuArs stoji sjajna generacija mladih
kreativaca – ponajprije glazbenika, ali i arhitekata, scenografa,
audio, foto i video snimatelja…
I Varaždinci su to znali prepoznati, čak i oni koji te večeri
nisu bili tamo. I otkrit ću, a razloga za to ima više, ‘poslovnu
tajnu’ i reći da je izvještaj s nastupa orkestra nuSynergetic na
portalu koji sada čitate tih dana oborio gotovo sve rekorde
čitanosti.
Važno je to iz nekoliko razloga. A nekima među nama novinarima,
umornima od borbe podjednako i sa čitateljima i s oglašivačima i
s vlasnicima, neki od tih razloga važniji su od svega.
Što manje predrasuda
Jer kada je čitanost sadržaja ne nužno jedini, ali ipak
najvažniji pokazatelj uspješnosti poslovanja, tada svaka brojka
koja govori u prilog tome da se može (pre)živjeti i bez
koncepcije koja naglasak stavlja na vijesti o (još jednom) požaru
u susjedovoj klijeti ili vijesti o (još jednom) sudaru dvaju
automobila na raskršću na kojem su prometne nesreće svakodnevica
ili vijesti o tome da je ‘drski’ kradljivac (još jednom) ukrao
stotinu kuna iz nečijeg novčanika – budi nadu da se ovim
novinarskim poslom ipak isplati i vrijedi baviti.
Neka nam je zato što više projekata tipa nuArs. Neka nam je što
više čitatelja koji su spremni izvještajima o takvim projektima
dati prednost u odnosu na vijesti iz rubrike crna kronika. I neka
nam je, naravno, što manje novinara opterećenih predrasudama.
