Priča prva.
– Vama je, da se ne zajebavamo, važan jedino profit, vi novine
štampate samo i isključivo radi novca, dok meni postoji nekoliko
prilično važnijih stvari: ja jednostavno ne pišem samo zbog
plaće.
Dio je to pisma koje je proteklih dana ugledni hrvatski novinar i
kolumnist Boris Dežulović uputio Marijanu Hanžekoviću, većinskom
vlasniku Europapress holdinga. U njemu je, na prepoznatljivo
osebujan način, obrazložio svoju odluku o konačnom razlazu s tom
medijskom kućom nakon što je dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji
zbog famoznog “slučaja gnjida”.
Investitor koji ne postoji
Ovaj citat, nužno je to odmah u početku jasno naznačiti, ne samo
da je izvučen iz spomenutog pisma, nego je, u to sam prilično
uvjeren, izvučen i iz konteksta, jer malo je vjerojatno da
novinar Dežulovićevog formata tako bezrezervno izražava uvjerenje
da vlasnici medija u Hrvatskoj svoj kapital ulažu u medijski
biznis (isključivo) radi profita.
Zaista, malotko osim najvećih naivaca u ovoj državi može biti
uvjeren u to da je biznis povezan s medijima biznis kao i svaki
drugi; u svojoj biti nevjerojatno jednostavan, pogonjen načelom
bliskim i najjednostavnijim umovima u svijetu investitora: ulažem
novac kako bih zaradio još više novaca, i to što brže.
Dao sam si truda i pokušao zamisliti investitora čija bi osnovna
obilježja bila ta da se ne ponaša kao pijani car, već racionalno
odlučuje o tome gdje će usmjeriti svoj na ovaj ili onaj način
stečeni kapital, a odluke donosi nakon detaljne analize tržišta i
procjene povrata investicije. I potom sam pokušao zamisliti tog i
takvog investitora koji bi u moru biznisa koji postoje na tržištu
svoju kunu, dolar ili euro odlučio usmjeriti upravo u hrvatske, a
ne-daj-bože i varaždinske, medije.
Ne ide. Niti uz najbolju volju niti uz najveću maštu koje su mi
se našle na raspolaganju. Takav investitor ne postoji.
Hanžekovićeve nedoumice
– Draga, počuj! Imam neke nedoumice. Nakupila mi se neka
ušteđevina od onih silnih ovrha, više ne znam što bih s njom. Pa
gledam nešto da bih uložio u neki pravi biznis. Znaš, vuče me taj
filantropski poriv doprinijeti hrvatskom gospodarstvu da
procvjeta – nije teško zamisliti kako Marijan Hanžeković svoja
kolebanja iznosi supruzi tijekom večere nakon naporna radnog
dana, sjedeći na suprotnoj strani dugačkog crnog stola, dok ona
decentnim pokretom ruke podiže čašu vina upitno ga pogledavajući.
– Vidi ovo, taj EPH, ona Pavićeva medijska kuća, čini se k’o
prilično dobra investicija. Tu bi mogli zaraditi hrpu para, a
istovremeno i mijenjati društvo na bolje – entuzijastično kao
dječarac nastavlja prekaljeni odvjetnik.
Ne vjerujući u to što sluša, supruga mu spremno servira podatke o
financijskim dubiozama spomenute tvrtke, objašnjava mu da je
medijski biznis općenito niskoprofitan ili da posluje s gubicima,
da je opadajući trend prisutan u cijelom svijetu, a u Hrvatskoj
je na rubu katastrofe, i da sve to što on priča nema nikakvog
smisla.
– Nema veze, kupit ću ipak taj EPH. Odlična je to investicija.
Njušim veliki profit – zaključuje Hanžeković, ustaje od stola
teatralno bacajući salvetu pa odlazi do obližnje kladionice,
gdje, nakon pomne analize, samouvjereno na listiću zaokružuje
dvojku uz par Dinamo – Zadar. U Maksimiru.
Topolnjakove doumice
Priča druga.
– Draga, vidi, Grad Varaždin prodaje svojih 21,6 posto dionica u
Varaždinskim vijestima! Mislim da naša tvornica za proizvodnju
crijeva i začina za kobasice ne smije propustiti ovu priliku. Već
i sad, sa svojih 30-ak posto, ubiremo više nego solidnu
dividendu, treba to još podebljati – poskočio je, jasno mogu
zamisliti taj prizor, sa stolice Mladen Topolnjak, direktor i
većinski vlasnik tvrtke Derma, kada je doznao da napokon kreće
posljednji krug privatizacije popularnog Varaždinca.
Gleda ga supruga s druge strane stola pa mu objašnjava da je
očigledno nešto pobrkao, da je pojam dividende Varaždinskih
vijesti notorni oksimoron pa zato neka odustane od svojih
iracionalnih zamisli.
– Nema veze, kupit ću ipak te dionice. Odlična je to investicija.
Njušim veliki profit – zaključuje Topolnjak, ustaje od stola
teatralno bacajući salvetu pa odlazi do obližnje kladionice,
gdje, nakon pomne analize, samouvjereno na listiću zaokružuje
dvojku uz par Dinamo – Zadar. U Maksimiru.
Investitori bez profita
Koji su to i kakav profit nanjušili likovi iz naših priča? I ne
samo oni, već i mnogi drugi koji su na našoj lokalnoj,
varaždinskoj razini svoj kapital, stečen na ovaj ili onaj način,
odlučili usmjeriti u biznis koji donosi u pravilu samo gubitke.
Koji to profit poduzeću Derma i većinskom vlasniku Derme Mladenu
Topolnjaku donosi udio u vlasništvu Varaždinskih vijesti, tvrtke
koja je u 2014. godini zabilježila gotovo pola milijuna kuna
gubitka?
Koji to profit poduzeću Termoplin i njegovim vlasnicima Ivanu
Topolnjaku i Gradu Varaždinu donosi udio u vlasništvu Radio
Varaždina, tvrtke koja je u 2014. godini zabilježila više od pola
milijuna kuna gubitka?
Koji to profit obitelji Samaržija donosi vlasništvo u tvrtki
Conceptus publica, izdavaču portala eVaraždin, koja je u 2014.
godini zabilježila više od 1,3 milijuna kuna gubitka?
Koji to zadovoljavajući profit poduzeću Arto i njegovim
austrijskim vlasnicima, povezanima s obitelji Patafta, donosi
udio u vlasništvu Regionalnog tjednika, tvrtke koja je u 2013.
godini ostvarila pozitivan rezultat od svega 18 tisuća kuna?
I tako dalje, i tako dalje.
Koka koja liježe šlaprtke
Svaki spomenuti pojedinačni slučaj, naravno, ima svoju specifičnu
priču koja govori o razlozima investiranja u koku koja ne da ne
liježe zlatna jaja, i koja ne da ne liježe čak ni obična jaja,
već liježe obične šlaprtke.
Ipak, u pravilu u svim ili barem u većini pobrojanih slučajeva
nikako nije riječ o biznisu, već isključivo o metabiznisu. Jedini
stvarni profit koji donosi vlasništvo nad tim medijskim
“igračkama” je društveno-politički profit, odnosno
društveno-politička moć, odnosno društveno-politički utjecaj.
Onaj gospodarski, “običan”, financijski profit nalazi se negdje
na kraju domina, u nekom stvarnom biznisu kojem ovaj metabiznis
služi tek kao katalizator. I samim time kompenzira eventualne
gubitke.
Teško je oteti se dojmu da se u Hrvatskoj, a još manje u
Varaždinu, u medije ne ulaže kako bi se njihovim poslovanjem
izravno zaradio novac. Primjeri koji djeluju na tim osnovama
endemskog su soja i stoga ih očekuje teška i neravnopravna
tržišna utakmica.
Iz dana u dana sve je očiglednije da su medije pokupovale
interesne skupine isprepletene raznolikim motivima koji su, često
posve suprotno naglašenoj političkoj polarizaciji, nadstranački
obojeni. I uvijek su nekoliko koraka ispred spomenutih endema,
neovisno o tome poslovali oni “veliki” s gubitkom ili dobitkom.
Karamarko kao varijabla
I tu, realno gledajući, nema ničega posebno spornoga. Jer, kako
to kaže, opet izvučeno i iz pisma i iz konteksta, sam Dežulović:
– Najzad, legitimno je pravo vlasnika i sloboda glavnog urednika
da politički i društveno pozicioniraju novine koje posjeduju.
A pozicioniranje može biti svakojako.
– Znate kako se kaže: ako nešto izgleda kao odbor za doček
Karamarka, postrojeno je kao odbor za doček Karamarka i govori
kao odbor za doček Karamarka, onda je vjerojatno odbor za doček
Karamarka – kaže Dežulović govoreći o Slobodnoj Dalmaciji.
Riječ Karamarko u ovome kontekstu svojevrsna je varijabla. Možemo
je slobodno zamijeniti bilo kojim drugim imenom ili pojmom, već
prema prilici i okolnostima.
