Čim se prvašići opismene i osposobe za samostalno pisanje nekoliko smislenih rečenica slijedi pisanje sastavka na temu “Što ću biti kad odrastem”. Kao da oni znaju što žele. I zašto to žele.
Želje
Djevojčice, očarane svojim učiteljicama, glumicama iz sapunica i pjevačicama – masovno žele biti učiteljice, glumice i pjevačice. Dječaci pak, pod utjecajem raznih video igrica i filmova, “užasno jako” žele biti policajci i vatrogasci. Bili bi oni i Batmeni i Ninje kornjače, ali čuli su da ti rade za UDBU. Svi koji vole životinje žele biti veterinari, doktori za životinje.
Kad bi se klinci nakon prvog razreda upisivali u srednje škole i na fakultete, imali bismo poplavu učiteljica, glumica, policajaca i vatrogasaca. Za pjevačice mislim da ne postoji škola. Ove pop pjevačice. Za njih postoje The Voice, X Factor i Prvi glas Zagorja. Zanimljivo, ali još se nije pojavila generacija u kojoj bi netko želio biti političar kad odraste. Vjerojatno kod kuće čuju samo psovke na račun istih ili ih roditelji plaše s političarima – vještice i zmajevi su out.
U svakom razredu do petog razreda ponovno se pišu sastavci s istim naslovom. U četvrtom se iskristaliziraju još neka zanimanja, nađe se tu i pokoja frizerka, liječnik, trgovac, a većinom se kopiraju zanimanja roditelja. Rijetki su oni koji su od prvog do četvrtog razreda dosljedni svojoj što-ću-biti-kad-odrastem želji, a još rjeđi koji tu želju i realiziraju kasnije u životu.
Predupisna groznica
U životu su većinom želje jedno, a neumoljiva stvarnost drugo pa već početkom drugog polugodišta osmaši muku muče kako to dvoje uskladiti. Unatrag nekoliko godina boduju se prosjeci općeg uspjeha od 5. do 8. razreda, boduju se ocjene iz najzastupljenijih predmeta (hrvatski jezik, strani jezik, matematika), boduju se ocjene iz predmeta važnih za određenu srednju školu iz 7. i 8. razreda, ama boduje se sve ono na što klinci nisu obraćali pozornost pune četiri godine.
Prijave i upisi se odvijaju putem interneta. Na internetu su i kalkulatori bodova za srednje škole. Tu je i FB stranica Upisi u srednje škole. Nema majci varanja i upisivanja po babi i po stričevima, preko partijske knjižice i kumstva. No dobro, ima, ali teško. Sve je oko upisa digitalizirano. Sve što za upis treba je imati Internet i računalo i biti informatički pismen. A informatička /ne/pismenost i predmet informatika u osnovnoj školi je opet tema za neku drugu kolumnu.
Grozota zvana upisi
U trenutku suočavanja osmaša s dostupnim srednjim školama i pokušaja usklađivanja svojih bodova s bodovnim pragom željene srednje škole nastaje bolan pad s oblaka na majčicu zemlju. Rijetki su oni koji su već u petom razredu, nakon četiri godine pisanja sastavka što-ću-biti-kad-odrastem, razmišljali o upisu u srednju školu i skupljanju potrebnih bodova.
Sve-pet-odlikaši također imaju problema. Zato što je svake godine u porastu broj svepetaša. Niču k’o gljive poslije kiše. Pa da bi razlikovali prave svepetaše od umjetno stvorenih, srednje škole stave dodatne bodove za sudjelovanje na raznim natjecanjima, uspjehe u slobodnim aktivnostima, glazbene škole, škole stranih jezika…
Uz maksimalnih 80 bodova koje svepetaš uspije skupiti ocjenama od petog do osmog razreda, može još biti podvrgnut provjeri posebnih vještina i sposobnosti, a može i nabrati bodove za postignute rezultate na natjecanjima u znanju i na natjecanjima školskih sportskih društava. Ali samo ako su bili prvi, drugi ili treći na državnoj ili međunarodnoj razini! Zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano.
Nakon prebrojavanja bodova i prijave u željenu srednju školu ostaje čekanje i strepnja. Veće šanse imaju oni koji tijekom svojeg osnovnoškolskog obrazovanja nisu imali slobodnog vremena ni sekunde, već su jurili s aktivnosti na aktivnost da bi pred spavanje marljivo učili, čitali i tako skupljali te čarobne bodove. Od djetinjstva nisu imali ni “D”.
Koju školu odabrati?
Većina učenika sanja o Gimnaziji. Prestiž Gimnazije kao srednje škole datira u povijest, gimnazijalci su nekoć bili face, po završetku su imali širok spektar znanja i bili su cijenjeni u društvu. Onda je došla “šuvarica” i razbila Gimnaziju na 2 + 2, po “šuvarici” su nakon Gimnazije učenici imali čak i neko srednjoškolsko zanimanje (ovisno o smjeru koji su odabrali).
U današnje vrijeme Gimnazije i dalje omogućavaju stjecanje puno znanja, ali nakon četiri godine mukotrpnog i zahtjevnog učenja, što se može upisati u radnu knjižicu? Dakle, nakon Gimnazije neophodan je fakultet. Nakon državne mature, naravno.
Srednje strukovne škole nude nešto manje zahtjevan nastavni program od Gimnazije, ali ni one nisu nimalo lake. Ipak, nakon strukovne škole učenik bar u radnoj knjižici ima kakvo– takvo– nekakvo zanimanje s kojim se može zaposliti, ali i može nastaviti školovanje na nekom fakultetu. Nakon državne mature, naravno.
I kad svi lijepo završe i srednje škole i fakultete, čeka ih sigurna budućnost na Zavodu za zapošljavanje jedno duže vrijeme.
Vratimo se na početak priče i sastavak Što ću biti kad odrastem. E pa djeco draga, počnite pisati drugačije sastavke, jer kad odrastete bit ćete vjerojatno broj na burzi.
(Slijedi: Tri mjeseca ferja)
