Već tjedan dana spavam u sinagogi. Gazdarica me izbacila
iz garsonijere u Đureku jer nisam platila režije.
– Nemam sad novaca, ali mogu Vam lajkat fotke unučadi – ponudila
sam joj.
– Škrta Židovko! – otresla se na mene i poručila mi neka se gubim
pokazujući invalidnim prstom na vrata.
Sjekirom si je odsjekla pola prsta kad je pripita cijepala drva
ove zime. Stara vještica. Lihvarka. Najradije bih ju bila tom
istom sjekirom klepnula kao Raskoljnikov babu u Sankt
Petersburgu.
Tako sam završila na mjestu koje mi po Božjem zakonu pripada – u
sinagogi. Razapela sam šator, koji sam našla kad sam se vraćala s
motorijade iza Supernove. Vreću za spavanje posudio mi je Mile.
Pravu, vojničku. Kornjaču Rebeccu smjestila sam na prozor. Našla
sam i kablove za struju, a aktivisti iz Doma željezničara
posudili su mi kuhalo.
Društvena hipokrizija
U subotu sam ustala oko podneva. Shuhala sam kavu i nadvila se
nad akvarij. Rebecca je sunčala nokte na plastičnom balkonu. Dala
sam joj komad jabuke koju mi je dala teta na tržnici.
– Hoćeš još? – pitala sam ju.
Zna slušati, onako gmazolika. Ne pije kavu, ali zato sam tu ja.
Volim svoju kornjaču.
Pod prozorom sam začula glasove. Bili su to Ivan Mesek i trojica
performera.
– Super ti je tema “Rušenje zida” za ovogodišnje Dane performansa
– cvrkutao je performer Vice Tomasović.
– Društvena hipokrizija otjelotvorena u represivnim aparatima
vlasti konstruira zid oko progresivnih pojedinaca, manjina ili
drugačijih u cilju očuvanja postojećeg poretka stvarnosti i
političke moći. To su zidovi koje moramo rušiti – nadahnuto će
Mesek.
– Hej! Ja sam progresivni pojedinac i manjina koja se ovdje
pokušava odmoriti! – viknula sam i bacila komad cigle da ih
preplašim.
– Zovi policiju! – prepao se Vice.
– Bez represivnih aparata vlasti – upozorila sam.
– Siđi mala, danas u sinagogi imamo tri performansa.
– Nećete, razbojnici. Idite u katedralu pravit performanse.
– Ne možemo. U sinagogi smo pravili i prošle godine. Moramo
očuvati postojeći poredak stvarnosti i političke moći.
– Licemjeri.
– Ti si prošli tjedan nama u katedralu uvalila gejeve, a mi ćemo
tebi performere.
– Nećete vi razbijat nikakve zidove u mojoj kući. Zovem Živi zid.
– Vidjet ćemo, čobanko – pogledali su me s gađenjem i uputili se
prema katedrali.
– Svećenici Varaždinske biskupije imaju mjesečni susret. Kad
dođemo natrag, pregazit ćemo vas kao Sauronovi orci Mordor –
zaprijetili su mi odlazeći.
Poziv u pomoć
Otkopčala sam punjač iz mobitela i okrenula broj Ivana Vilibora
Sinčića.
– Vili ovdje, reci Rahela.
– Gdje si?
– U Belici sam na polju sa svojom Vladi, sadimo batate – kratko
će Sinčić.
– Performeri me pokušavaju istjerati iz kuće.
– Kad bi se naši dragi performeri udostojali sjesti u aute i
obići polja i narod Međimurja u radnim akcijama, vidjeli bi da
život piše najbolje performanse – rekao je ponosno.
– Pliz, dođi s aktivistima. Ovo mi je jedina nekretnina. Ako me
izbace, morat ću se praviti da sam žrtva obiteljskog nasilja kako
bi me primili u utočište svetog Nikole – zapijukala sam.
– Dolazimo.
Kad su aktivisti Živog zida stigli, zabarikadirali smo ulaz u
sinagogu. Vilibor je donio nekoliko vreća batata iz Belice i
raspodijelio ih podjednako svakoj osobi dovoljno staroj za borbu.
Slikarica Suzana Bernat na vratima je napravila trag crvenom
bojom kao Židovi koji su janjećom krvi označavali vrata kako bi
spasili svoje prvorođence. Sve je bilo spremno.
No pasaran
Sauronova vojska, predvođena performerima, dolazila je iz smjera
pizzerije Angelus. Svećenici i zaposlenici Grada Varaždina
okružili su građevinu.
– No pasaran! – viknuo je Vili držeći ogromni batat u ruci.
– Tko je bez grijeha, neka baci prvi krumpir! – zaderao se Mesek.
Svećenik koji je stajao iza performera pao je na koljena.
– Isus… To je Isus… – govorio je u nevjerici.
– Nije to Isus. To je Vilibor Sinčić – objasnili su mu gradski
zaposlenici.
– Rahela Fulir Kiš! Čija ste Vi igračica? Tko Vas je poslao?
Ljubo Ruben Weiss? Orjunaši? Mogli bi i Vi nestati kao Vaši preci
u nekoliko burnih varaždinskih noći ljeta 1941. – netko je
neumjesno prijetio na megafon paleći knjigu “Protokoli sionskih
mudraca”.
Ivan Vilibor Sinčić zaškrgutao je zubima, obuzet pravedničkom
bijesom zavitlao rukom i batat je poletio prema spikeru
zabijajući mu megafon u facu.
– Delenda est Judaica! – prolomio se poklič među svećenicima i
gradskim zaposlenicima.
Poput orka zaletjeli su se na vrata. Probili su masivno drvo kao
da je od papira i u tren oka ispunili prizemlje. Međutim, putovi
gore bili su ili urušeni ili smo ih mi zabarikadirali. Bili su
bespomoćni kao Egipćani koji su se našli pred plimnim valom
proganjajući Mojsija. Zameo ih je cunami batata. Golijat je pao.
Sišla sam i nagnula glavu nad performere.
– Kažete da je okosnica vaših performansa osjećaj frustracije
pojedinca sudbinski bačenog u nehumani društveno-politički
narativ?
Kimnuli su glavom.
– Ja sam frustrirana pojedinka sudbinski bačena u nehumani
društveno-politički narativ, među militantne katolike koji su
otjerali moje pretke, među gradske birokrate koji površno
e-mailom odgovaraju na moja pitanja o nasljeđivanju imovine, a vi
mislite da ste frustrirani pojedinci? – govorila sam oštro i
pravednički, kao Khaleesi, samo što ja nisam imala Unsullied
vojsku i zmajeve, nego Živi zid i batate.
Uzdignute glave, dopustila sam svima da živi napuste moje
kraljevstvo.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
17.6.2015.
