Ne, ne volim Varaždin. Zašto bih ga volio?
Ne volim ni Hrvatsku. Jer što se tu uopće ima voljeti? Volim li
Europsku uniju? Tko je to? Ne volim ni globalni politički svemir,
ali ne volim ni onaj opći, bezgranični Svemir o kojem maštamo
gledajući ponekad, ali previše rijetko, u zvjezdano nebo. A sama
pomisao na ljubav prema Bogu i Crkvi izaziva u meni osjećaje
posvemašnje zbunjenosti u tome moru ljubavi koja nam se nameće
kao nužnost i obveza.
Mnogo ljubavi traži se od suvremenih Varaždinki i Varaždinaca,
Hrvatica i Hrvata odnosno građanki i građana Hrvatske, kao i od
pripadnika nadnacionalne zajednice europskih država, i od
pojedinaca bačenih u kutak kugle zemaljske gde je biti čovjekom
gotovo istoznačnica biti katolikom, kao i ljubiti instituciju
koja mu omogućuje tu ljubav i “opredmetiti”.
“Volim te” i “dobar dan”
Teško se oteti dojmu da je na ovim prostorima najlakše,
naprimjerenije i najpoželjnije voljeti i isticati ljubav upravo
prema entitetima koji su najapstraktniji, najfluidniji i
najneuhvatljivi, što udaljeniji od pojedinca i od odnosa između
pojedinaca, gdje je mogućnost za izravnu ljubav i razmjenu te
vrste osjećajnosti svedena na ništicu.
Gnušamo se Amerikanaca kojima je “volim te” upućeno drugoj osobi
već postalo poštapalica kao nama “dobar dan” i time na neki način
zaista i izgubilo svoj osjećajni naboj. Ali Hrvat taj izraz
naklonosti nije u stanju prihvatiti ni kao važnu gestu. Ona u
njemu izaziva samo iracionalnu odbojnost.
Gnušanje prema ljubavi
Rečeno posve generalizirano i simplificirano, Hrvati gaje ljubav
prema svemu što zapravo ne postoji, a u nelagodi okreću glavu od
prizora stvarne ljubavi.
Tako je lako javno izražavati osjećaje prema nečemu što ne
postoji. Nasuprot tome, javno izraziti osjećaje prema nečemu što
nam je blisko ili nekome tko nam je blizak, u Hrvata izaziva, u
najboljem slučaju, sram, a suoči li se Hrvat s prizorom ljubavi
na javnom mjestu, počesto i gnušanje.
Zahvaljujući hiposenzibilizaciji javnosti, povorka ponosa LGBTIQ
zajednice, a posljednja je proteklih dana održana i u našem
glavnom gradu, više ne izaziva, kao što je to ranije bio slučaj,
tolike izljeve bijesa i manifestaciju nasilja u ostatku
populacije, među spomenutim priležnicima Hrvatske, Boga i
Crkve.
Pravilo “četiri zida”
Ali ni dan danas s njihovih usta ne nestaje misao da je isticanju
te vrste ljubavi mjesto “unutar četiri zida”. Busaju se u svoja
“tolerantna” prsa, istovremeno moleći istospolne ljubavnike da ne
paradiraju time okolo i da poštuju njihovo pravo da ih se smatra
bolesnicima.
Ti isti također duboko vjeruju da je isticanju ljubavi prema
Hrvatskoj, Bogu i Crkvi itekako mjesto u javnom prostoru.
“Pravilo četiri zida” odnosi se samo na ljubav prema onome što
zaista postoji.
Hrvatska je zemlja kamenog srca i izokrenutog morala. U sinergiji
s općim gospodarskim kolapsom, predstavlja plodno tlo za bujanje
fašistoidnih vrijednosti. One su već tu, a ukazivanje na njih
proglašava se govorom mržnje. Zato, pripremimo se, “zanimljiva”
vremena su pred nama.
Koga volimo?
P.S. Kad sam već uvodno napomenuo što ne volim, red je
da, sasvim neprimjereno, previše otvoreno, previše intimno i
previše ogoljeno, za opću javnu osudu, kažem i koga volim,
redoslijed je slučajan: volim svoje prijateljice i prijatelje,
svoju djecu i njihovu djecu, volim sebe, svoju partnericu, svoju
bivšu nevjenčanu suprugu… I volim svog prijatelja Branka, s
kojim često “vodim ljubav”.
Napomena: Ovu kolumnu sam se, prilično neuspješno,
trudio napisati kraćom nego prijašnje s namjerom da je učinim
razumljivom prosječnom hrvatskom ljubavniku koji pod pojmom “naša
pjesma” podrazumijeva hrvatsku himnu, a ruku tijekom njezina
izvođenja drži na srcu samo zato jer smatra da je neumjesno
staviti je između prepona.
