Višednevni izleti učenicima su jedan od najljepših i najdražih dijelova školovanja. Četvrtaši u pravilu idu u Školu u prirodi (o Školi u prirodi ćemo jednom drugom zgodom), a sedmaši ili osmaši na njegovo veličanstvo Maturalac!
Kad učitelj u petom razredu primi razred da mu bude razrednik, uglavnom živi u nadi da će se dogoditi neki pravilnik, neka odluka Škole, Vijeća roditelja, Učiteljskog vijeća, Kućnog savjeta, bilo koga, da se na maturalac, kad na njega dođe red, ne ide.
Uzalud. Usprkos besparici, svi žele ići na maturalac. Uvijek se nađe neka rupa u zakonu da se priđe provedbi maturalca. Gledano s učeničke strane: s razlogom. Jer, maturalac je mali ispit zrelosti i provjera razine i snage hormona u pubertetskom stadiju.
Let’s go!
Nakon sve sile priprema, noć uoči polaska ne spava nitko od aktera maturalca. Učenici su previše uzbuđeni da bi spavali, provjeravaju kovčege (koji im, uzgred budi rečeno, izgledaju kao da se sele na neodređeno vrijeme, a ne da idu nekud na pet dana) i njihov sadržaj dok je roditeljima pun kufer otvaranja novčanika kako bi podmirili troškove baš baš baš neophodnih gluposti bez kojih se na maturalcu, eto, nikako ne može i jedva čekaju strpati svoje nasljednike u bus da se ko ljudi pet dana odmore.
Dakle, uz učenike ne spavaju ni roditelji. Ne spavaju ni učitelji. Oni nemaju brigu s kovčezima. To je najmanja briga. Učitelji provjeravaju zalihe Red Bulla (jer slijedi minimalno pet besanih noći), odrađuju vježbe disanja i brojanja do deset (za smirenje), po tisućiti put proučavaju plan puta i predviđaju eventualna kritična mjesta gdje bi učenici mogli smisliti kakvu nepodopštinu, a oni religiozni noć provode u molitvi da sve prođe u najboljem redu.
Jutro, najčešće rana zora sitni sati i skupljanje pred školom. Upoznavanje s turističkim pratiteljem. Prebrojavanje učenika. U busu ponovno ponavljanje već dogovorenih pravila. Nitko ne sluša, nitko ne doživljava. Mahanje roditeljima. Svi sretni. Samo učitelji zabrinuti. Put do odredišta uglavnom uvijek protječe mirno, svi su zabavljeni sami sobom i planovima što će raditi kad se stigne na odredište.
Kako to na maturalcu najčešće izgleda
Po navici i običaju, učenike previše ne zanimaju prirodne ljepote, muzeji i kulturno–povijesni spomenici pa se tako voze k’o vreće cementa u čamcu dolinom Neretve i tipkaju po mobitelima, hodaju po Stradunu uz buljenje u mobitel, sjednu na prvu klupicu u etno muzeju na Korčuli i tipkaju po mobitelima, penju se po zidinama u Stonu gledajući u mobitel, obilaze Mljet s očima na mobitelu.
Eventualno ih može razdrmati vožnja brodom od Orebića do Mljeta (ili neka slična valovita vožnjica) na maestralu i valovima od metar i pol koje je isti izazvao. Oni koji imaju problem i s vožnjom u autobusu na brodu su na valovima na rubu umiranja.
Nakon početnog žabarskog ushićenja valovima i Gardalandom na pučini, neminovno slijedi izbacivanje ručka. Snalažljiviji i brži to naprave preko ograde broda, a oni manje brzi istresu poluprobavljeni ručak na palubu. Oni koji nisu gadljivi krenu proučavati sadržaj izbačenoga uz pitanje: “A kaj si to crveno povratila, pa nismo jeli kečap?!”
Učitelj hoće–neće mora imati dobar želudac, jake živce i ne smije patiti od bolesti putovanja. Ostatak vožnje na brodu protekne ležanjem na pramcu i strpljivim čekanjem da brod pristane u luku. A onda zombiji s broda opet ožive i vrate se svojim mobitelima.
Hotel
Ne žele svi hoteli primati ekskurzije. Najčešće bez opravdanog razloga, ako se učitelje pita. Iako su sedmaši ili osmaši u pubertetskom naponu snage, nisu vandali. Neće oglodati zidove. Neće pojesti ostale goste. Pod stalnim su nadzorom učitelja, tako da vjerojatno neće ni previše smetati drugima. Ali, hoteli imaju svoju politiku i ne žele djecu.Radije dozvole ulaz u hotel psima. Koji se, za razliku od djece, linjaju, laju i mogu se popišati na hodniku.
Kad se pronađe neki djecoljubni hotel, u njemu se najčešće naiđe na još neku ekskurziju i još djece, ali iz nekog drugog grada. Onda se učenici međusobno upoznaju. Onda se zaljubljuju. Jer hormoni divljaju, a i fora je imati dečka i curu koji nisu blizu. Onda razmijene FB adrese i nastave ljubav preko žice.
Zatim se pokušava na sve moguće načine prešvercati alkohol u sobe, što je uglavnom nemoguće pokraj učitelja koji su na maturalcu gori od pasa čuvara u zatvoru, s izoštrenim svim osjetilima na maksimum te dane. Nakon par neuspjelih pokušaja, uglavnom se odustane od pokušaja opijanja. Tu i tamo se nanjuši nekoga s cigaretom, ali i pušiti je teško jer strašni učitelji, čuvari reda i zakona, ne mrdaju sa svojih nadzornih postaja na kojima neustrašivo stoje naoružani konzervama Red Bulla.
Švedski stol
Ukoliko je za prehranu švedski stol, dobro je. Svatko uzme jesti što želi i nema brige. Znanstveno je dokazano da se na maturalcima konzumiraju samo tri vrste hrane: pomfrit, tjestenina i lignje na pariški. S bogatog švedskog stola uvijek je za ručak i večeru treći svjetski rat oko te tri vrste hrane.
Ukoliko pak je ručak nešto s menija, ako nije pomfrit, djeca ostaju gladna. Za vrijeme objeda često se događaju i slane (posoljena voda u bokalima) i neslane (zamjena soli i šećera) šale. No, i to je dio maturalnog folklora.
Tulume po sobama učitelji okrutno prekidaju u pola noći, takozvanim Pepeljuga sindromom, zatim do 2–3 ujutro strateški raspoređeni bauljaju s Red Bullom u ruci po hodnicima i pod prozorima te ako imaju sreće i pospanu djecu čak i oni uspiju uhvatiti sat-dva spavanja do doručka.
Ima li hotel bazen, ma da je vani minus 15 učenici “moraju” odraditi noćno kupanje, s dozvolom ili bez nje. Kupanje bez dozvole uvijek počne nečijim “slučajnim” padom u bazen. I onda ga cijeli razred krene spašavati. Pa kad su tako svi mokri, mogu se i kupati.
Povratak
Pet dana učiteljima traje kao vječnost, a učenicima prolete u trenu. Ipak, svi se živi, zdravi i sretni vrate kući. Na povratku su najsretniji učitelji jer se, eto, nije dogodilo ništa strašno, djeca su bila dobra, nisu ništa napravili, nije bilo problema. To što su u pet noći ukupno spavali pet sati je zanemarivo u usporedbi s olakšanjem što je još jedan maturalac prošao i što su njihovi učenici sretni. Pa zar nisu učitelji baš učitelji zbog svoje neobjašnjive ljubavi prema klincima?
(Slijedi: Sastavci “Što ću biti kad odrastem” i upisi u srednje škole)
