Moj prošli tekst dobio je jedan zanimljiv komentar u vidu linka na jednu stranicu na kojoj se u najmanju ruku odvratno piše o ženama (uključujući djevojčice), homoseksualcima, transrodnim osobama, Židovima, Srbima, muslimanima i vjerojatno još ponekoj rodnoj/rasnoj/religiskoj/nacionalnoj skupini, ali nakon tri članka poriv za povraćanjem bio je prevelik da bih nastavila čitati dalje.
Link na članak o feminizmu kao pokretu ružnih žena stavio je pristao svjetlokosi mladić (sudeći po fotografiji) i pošto sam nakon toga bila zatrpana porukama i uvrijeđenim pozivima ljudi kojima sam draga (pa su osjetili prirodnu potrebu reagirati i zaštititi me) osjećam obavezu smiriti uzburkane strasti nekih čitatelja.
Feministica sa smislom za humor
Uvjerena sam da je ljepuškasti mladić samo provjeravao moj smisao za humor i da nikako ne može ovakvu hrpu frustriranih bljezgarija smatrati ozbiljnom. Dakle, svijete, spašeni smo – feministica ima smisla za humor i doista se dobro nasmijala čitajući te maloumne žvrljotine! Pretpostavljam da se u Varaždinu tri do četiri žene usude deklarirati kao feministice, mnogo ih se ne usudi, a još više njih to smatra militantnim pokretom divljih ogorčenih i usamljenih žena (po toj logici bi svi “lijevo orijentirani” ljudi bili nihilisti) pa neću pisati o tome.
Ionako iz perspektive velike većine ljudi potrebe za feminizmom nema jer imamo sva prava kao i muškarci. Imaju i manjine sva prava na papiru pa su ipak ugrožena skupina što god vi sad rekli o tome (pogledajte izvješće Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014. godini).
I ne, nisam Srpkinja, niti pokušavam ublažiti vlastiti osjećaj krivnje zbog nekih ustašoidnih predaka. I pišem ovo s dvadesetogodišnjim odmakom od rata jer mi ga je već pun kufer i želim živjeti dalje. Zna se tko je bio agresor, zna se tko se borio za slobodu, zna se što je ratni zločin i zna se da pripadanje strani žrtve ne znači automatski bezgrešnost kad je zločin u pitanju. Sa svojim stalnim vraćanjem u prošlost i dubokim emotivnim vezama zbog učinjene nepravde (generalno i osobno) zaboravljamo živjeti dalje, a što je najgore teško štetimo onima koji dolaze iza nas – našoj djeci.
Naša djeca. Kako to ozbiljno zvuči. Svi se kunemo u našu djecu koja god da je tema u pitanju. Pokrenimo gospodarstvo – za našu djecu! Srušimo vladu – za našu djecu! Pometimo pred vlastitim pragom – za našu djecu! Zabranimo abortus – za našu djecu! Uvedimo vjeronauk u vrtiće – za našu djecu! Uvedimo građanski odgoj u škole – za našu djecu! A što smo zapravo napravili – za našu djecu?
Mnoštvo zabrinjavajućih postotaka
S nestrpljenjem sam čekala članak o izgubljenoj generaciji devedesetih, jer to su naša djeca. I što sam saznala? Mnoštvo zabrinjavajućih postotaka koji govore o sve većem nacionalizmu, šovinizmu, odobravanju nasilja, rasnoj i nacionalnoj segregaciji (da dalje ne nabrajam) naše djece. Uz nekoliko napomena da su stavovi naše djece većinom u rangu sa stavovima druge djece u Europi.
To bi kao trebala biti utjeha? Ne bi li to trebao biti krik očaja? Što smo napravili našoj djeci?! Jedan odgovor koji bi možda i objasnio lutanja naše djece represivnim putevima je njihovo uvjerenje kako vlast oni uopće ne zanimaju. Budimo iskreni – ne zanimaju. Anketirani mladi ljudi su to vrlo dobro uočili. Što će biti s izgubljenom generacijom za desetak godina? Tko misli kako je to nebitno? Ja sigurno ne. Za desetak godina, ako ništa ne poduzmemo, i to najviše po pitanju humanizma, slobode i prava čovjeka, možemo komotno pakirati kofere i tražiti politički azil u dalekoj Australiji.
Ono što nam mladi ljudi, naša djeca, nude je jedan zabrinjavajući pogled na svijet. Diktatura, mržnja, zabrane, nepoštivanje različitosti… Ima toga još. Ako crkva zadovoljno trlja ruke, onda preporučam da prouči istraživanje o kojem govorim jer će se zabrinuti. Uz vojnu diktaturu žele potpuno udaljavanje crkve od države. Trebali bi se zamisliti i lijevi i desni, i vjernici i ateisti, aktivisti svih strana – jedino ateistički orijentirani fašisti/sadisti mogu biti koliko toliko zadovoljni rezultatima.
Pozivati na jedinstvo je promašeno
Neću pozivati na jedinstvo poput naše Predsjednice, jer je to promašeno. Pozvat ću roditelje da razmisle što uče svoju djecu. Oni su doista poput spužve, upijaju sve što vide od nas i to ih oblikuje. Da li ste sretni kad čujete svoje dijete da psuje pedere, Cigane, Srbe, vjernike, vladu, žene, muškarce, starce…? Da li ste sretni kad vidite svoje dijete da ponižava druge oko sebe? Da li ste sretni kad vidite svoje dijete da šuta nogom prljavu mačku na cesti i ruga se drugom djetetu jer je debelo/siromašno/druge nacionalnosti? Da li ste sretni kad jednog dana ponižava svog partnera ili partnericu?
Samo se nemojte čuditi zašto su tako netrpeljivi prema vama jer ste stari i oni vas se pokušavaju riješiti što je prije moguće. Ili kad prebiju mladića na cesti jer ima dugu kosu i sigurno je anarhist peder, a takve zatvaramo u Jasenovac i mlatimo dok ne izdahnu. Ili kad izvrijeđaju one debele ružne krmače koje ih živciraju svojim urlikanjem o neravnopravnosti spolova.
Ja se bojim izgubljene generacije jer odgovaram njihovom svjetoviđenju samo po nacionalnosti i zalaganju za sekularnu državu. Ja se bojim jer oni ne shvaćaju što su to ljudska prava. Njima je to nepotrebno, jer su većina koja određuje dozvoljeni obrazac. I zašto bi im bilo potrebno kad se savršeno uklapaju u taj obrazac. Netko drugi iz njega ispada van? Sam si je kriv jer je tako odlučio! Drugi ionako ne bi trebali postojati. Pa svi vrlo dobro znamo da je naš život stvar odluke, zar ne? Ne? Onda marš na Goli otok!
Trčati “kao cura”
Postoji jedna kampanja (vezana uz feminizam; što bih drugo ja navela kao primjer!) koja savršeno opisuje kako društvo (i roditelji!) utječe na djecu. Pred kamerom se od djece tražilo da “trče kao cura” (run like a girl) na što su skoro svi ispitanici (od 14. godine naviše) potrčali karikirano, nespretno, sporo i budalasto, jasno pokazujući da taj izraz znači nešto negativno. Svi osim mlađih djevojčica (do 13. godine starosti) koja su potrčale ozbiljno, onako kako bi one trčale. Zašto? Zato jer one tako trče. Značenje izraza “trči kao cura” njima je bilo doslovno trči kao cura, kao ono što one jesu.
Ili jedan primjer iz članka o istraživanju “izgubljene generacije” – veliki postotak mladih Domovinski rat ne zanima, ne znaju što se događalo i zašto (neki su čak na pitanje kad je bio Drugi svjetski rat odgovarali – 1991.!), ali ne žele se družiti sa Srbima. Zašto se ne žele družiti sa Srbima?? Odgovor na to nemaju…
Svi bismo mi trebali težiti da naša djeca izrastu u suosjećajne ljude, a ne u ljude pune mržnje ili apatije. Trebali bismo ih učiti da poštuju druge i da se bore za njihova prava. Da vjeruju u slobodu svakog čovjeka i u odgovornost koju ta sloboda nosi sa sobom. Da je svatko od nas jednako vrijedno biće, ali da smo istovremeno i svi različiti i da je u tome ljepota. Učite ih ljubavi jer – Also sprach Dumbledore – Ljubav je najveća magija!
