Cijeli život sam mislila da je šutnja zlato. Drži se za sebe, nemoj ništa govoriti, nemoj biti konfliktna, a za aktivizam sam mislila da je sulud i nepotreban jer treba “obrađivati svoj vrt”. I iako mi se ne da trošiti život, vrijeme i energija na “istjerivanje” pravde (i gluposti), ne želim da me nepravda dočeka iz ugla, a ja nisam poduzela ništa.
Nedavno sam gledala Damin gambit s Aidom Begić, redateljicom iz Bosne i Hercegovine. Pitala ju je Elizabeta Gojan kako to da je jednom dala izjavu da je apolitična, a miješa se u politiku. Odgovor je bio da bi ona bila najsretnija da živi negdje gdje ne zna kako se zove premijer, da se može baviti samo svojim poslom i da je sigurna da politika radi svoj posao. Pošteno i fer. Ali ne živi i ne radi i zato progovara. Jer upitne odluke donose se svakodnevno, svatko se upliće u svačiji posao i život, pa čak i krevet, kupuju se pozicije, ucjenjuje, pogoduje i sve to na uštrb slobode i demokracije, a najveći marginalci i primitivci određuju pravila života. Jer su najglasniji. Ja se (još uvijek) ne želim miješati u politiku, ali ljudsku glupost i zlobu više ne mogu tolerirati pasivno.
Demokracija nije samoj sebi svrha
Demokracija je odgovornost. Ona nije samoj sebi svrha. Ona garantira da smo svi jednaki i u prirodnom i u društveno-hijerarhijsko-političkom smislu. No očito je da to nije tako u stvarnosti. Pusto slovo na papiru. Nečiji životi kod nas vrijede više. U pravednom svijetu, kakav ovo nije, život britanske princeze ne bi bio vredniji od čovjeka koji je pokušao napraviti samoubojstvo neki dan na mostu. Ali jest. Vredniji je. Demokracija je kao oružje koje je opasno samo ako je opasan onaj koji ga nosi. Zato ponekad ispada da je demokracija privid u kojemu nema svatko pravo glasa. S razlogom – jer nema. Ne danas i ne kod nas.
Ne želim da svijet preplave kvazivrijednosti, ljudi ineligencije niže od stupnjeva na kojima voda vri. Ili postane mlaka. A upravo takvi su najglasniji u zadnje vrijeme. Vrijednosti su izokrenute, nervoza, frustracija, sebičnost, samodopadnost, beznađe i mišljenje “da su svi kao ja – svijet bi bio bolji”. Upravo takvi su najopasniji, oni koji misle da bi svi trebali biti kao oni. Takvi ne vole sami sebe jer ne znaju tko su. Kako će onda voljeti bližnjega svoga? Takvi ne doprinose ničemu i nikomu. Ni sebi.
Zgubidani, ljudi upitne inteligencije i pameti, uskih pogleda na život i svijet, hitlerovskih kompleksa postali su angažirani. Vjerojatno da kompenziraju vlastitu bezvrijednost i besmisao koji žive. Referendumi se raspisuju kao natječaji za Eurosong. I češće. A i ovako nam Korzo izgleda kao da je sajmeni dan – svaki dan. Netko nešto prodaje, netko nagovara, a netko na svemu tomu zarađuje. Ljuta sam na sve te ljude koji se bore za zajednicu, a bore se zapravo za vlastite interese i zbog kojih moram trošiti energiju na angažman i ne mogu raditi svoj posao i živjeti svoj život. “Neda mi se”.
Nismo mi za referendume
Narod ima pravo glasa. Ima, naravno, da ima. Ali mi kao narod nismo spremni za referendum. To iziskuje visok stupanj inteligencije, pameti i samosvijesti što mi kao narod u globalu – nemamo. Pa koliko god mi šutjeli o tomu i htjeli da je drugačije.
I dok oni zaista pametni rade svoj posao, pomažu drugima i zajednici ili odlaze jer nemaju živaca i energije, oni prikraćeni, neradnici, sitne duše, ostaju, svađaju se po internetu i uzimaju si pravo da progovaraju u ime većine. Nekolicina glasnih određuje nam živote. Želim vjerovati da ipak to nije većina nego nekolicina. Takvi ne samo da ubijaju cigane, četnike, komuniste, pedere, partizane, već sada ubijaju i svoje sugrađane, “obične” ljude. Gdje je tomu kraj? U logoru? Na Golom otoku? Iza ograde? I tko će tamo završiti? Mi ili oni?
Hoću da što više ljudi pročita komentare (u nastavku) koje su naši sugrađani pisali ispod tekstova objavljenih na internetu vezanih uz nedavnu situaciju nesretnog čovjeka koji je, stjeran u kut, na drastičan način odlučio ukazati na svoj život – na koji ima i prirodno i društveno-hijerarhijsko-političko pravo. Pa makar završio tragično.
Išao je riskirati. Sve ili ništa. Stjeran do ruba htio je dokazati sebi da ipak sve ovo, ovaj život, ima smisla i staviti se u ruke (dobrih) ljudi koje očito nije susretao u svakodnevnom životu, iza vrata na koja je kucao. Jer nitko se ne odlučuje za takav korak kad bi imao druge mogućnosti.
Otuđenost i beznađe
Htio je dokazati i sebi i drugima da ipak nije sve izgubljeno i da postoji ljudskost. Ponekad nam je potrebno samo malo nade, osmijeh ili riječ utjehe. I možemo dalje. Ali toga je danas sve manje. Otuđenost i beznađe. Taj čovjek ima pravo na (dostojanstven) život. Ima pravo kao i svi mi.
I što su napravili ljudi u modernoj Facebook “areni”? Bez palca dolje osudili su ga na smrt. Dokazali su vlastitu bešćutnost i pravo stanje stvari. Upravo ono pred čime je taj čovjek pokleknuo.
Tolerancija, ljudskost, empatija, osjećajnost. Ne postoji. Pa svi živimo u istoj državi i znamo da se nemamo kome obratiti za pomoć jer gotovo ništa ne funkcionira kako bi trebalo. Ali uzeti kamen u ruke i bacati ga na prvoga koji nam dođe pod nos – u najmanju ruku je fašističko, degutantno i čak nije ni životinjski nego je nehumano i zaslužuje svaku osudu.
A upravo takvi, slabići, društveni ispljuvci koji nemaju srama – najveći su korov ovog društva. Korov koji se sve više grana i koji će nas ugušiti i uništiti do kraja. Ako ne možeš pomoći – nemoj raditi – ništa! Ako nemaš nešto pametno za reći – šuti. Da ne moramo svi ostali progovarati i braniti pravo na život svakoga od nas. Pa i takvih korova. Očito moramo.
Komentari koji govore “previše”
Evo nekih komentara (u originalu):
“Šta se nije hitil slon s most manji bi bil trošak za nas porezne obveznike.”
“Da je mev muda bi se hitiv odma a ne kaj tam show delal… ve je jen mulec pocel… saki tjeden buju se ve steli hititi z mosta…”
“Šteta što je itko obratio pažnju na njega.”
“Bolje da se je hitil, ovak bu medijska ličnost i morti dobi posel.”
“Ma skači majstore… ja bi mu brojao do 3… kreten”
“Super su mi te “samoubojice”… ak se hoćeš ubiti ubil se bus bez drame… ovo je čisto žicanje pažnje bez ikakve namjere za samoubojstvom.”
“Sigurno neki ganci.”
“Drama queen.”
“Pomozite, malo pogurnite.”
“Hahahahaha, ni ubit se nezna.”
“Baaaaci seee baaaaaaci seee baaaaci seee…”
“Ma Sta NE baci I gotovo I drugi su u problemimapa ne rade takve pizdarije.”
“Ma nek se hiti… ako se ne usudi sam ja ga pogurnem jos malo! BUDALA!”
“Tako hoće pažnju da privuče.”
“Pa nek se baci ko ga jebe.”
“Prodajem uže, ima još zainteresiranih za vješanje?”
“Ohh tek sad videl da je medimurec, jump madafaka.”
“Pusti budalu nek se se baci. Trebalo mu je dati još nakovanj od 50 kg da prije potone.”
“Bolesnik.”
“Malo dalje mu je pješački most. Kaj se nije išel tam metat da ne smeta prometu.
Koliko je koštala cela akcija?!?”
Važni, važniji i nevažni
Takav narod NE zaslužuje pravo glasa. Takav narod NE zaslužuje izjašnjavati se svako malo. Takav narod je bolestan narod. Takav narod misli da postoje važni, važniji i – nevažni. U prirodnom smislu i u društveno-hijerarhijsko-političkom. Takav narod bolje da šuti i obrađuje svoj vrt. Meni se ne da da se troši moj novac, novac poreznih obveznika, da se takvima da pravo glasa na referendumu.
“Nije pitanje je li netko jak ili slab, već koliko patnje može podnijeti – bilo da je patnja fizička ili psihička.” – pisao je Goethe. Ali zasigurno nije mogao ni zamisliti ovaj zvjerinjak u koji smo se pretvorili. Zvjerinjak u kojemu očnjaci svjetle u mraku vlastite sobe, a kandže pišu zlobne komentare po Facebooku. I skrivaju se iza demokracije bez odgovornosti.
Da barem onda ostanu onda u svojim kavezima jer zbog takvih svi ćemo izgubiti pravo glasa. Demokracija mora štititi onu da nije većina u pravu, već da su pametni u pravu i raditi na tomu da većina postane pametna. Zatvorit će se sama u sebe i postati autokratska jer neće imati izbora. Zatvorit će vrata nasilnoj većini i štiti sebe samu.
Izdvajam i jedan “pozitivan” komentar – proporcionalno po zastupljenosti prema negativnim komentarima:
“Koja zloba pa neko pokušava skrenuti pažnju na sebe možda netko čuje za njegov problem jer je to jedino za malog čovjeka. Zbilja danas nikog nije briga za druge, sebičnost je svakodnevica. Čovjek je čovjeku vuk a drago mi je što je skrenuo pažnju na sebe možda mu netko od tih uhljeba riješi problem. “
Odrediti jasna pravila samoubojstva
I za kraj ipak predlažem jedan referendum. Referendum u kojemu će se točno odrediti pravila samoubojstva. Prema viđenom, to bi trebalo biti na nekom skrivenom mjestu, u šumi po mogućnosti, i trebalo bi prije samoubojstva poslati najavu medijima da ne dolaze.
Država u kojoj ne možeš ni umrijeti kako hoćeš – nije država. To je džungla. Ja jesam za referendume i za pravo glasa naroda. Ali kad vidim ovakve stvari zaista pomislim da nije referendum za nas, ne za ovakav narod.
Zbog ovakvog okruženja, između ostalog, ljudi odlaze iz Hrvatske. Barem meni je to dovoljno dobar povod.
