– Bio sam usamljen kao status na fejsbuku koji nitko ne
želi lajkati – rekao mi je preko telefona Dario Krešić,
nekadašnji profesor na FOI-ju, kad sam ga pitala zašto je dao
otkaz na faksu.
Taj vrsni informatičar i neprijeporni estet godinama je sjedio u
svojem kabinetu trpeći autanje kao Oscar Wild u tamnici u
Readingu. Onaj papak Bjeliš nije ništa poduzeo prema odgovornima
na faksu pa je Krešić otišao u liberalniju zemlju. Naime,
akadamici na FOI-ju šikanirali su Darija zbog njegove
homoseksualne orijentacije.
Nisam mogla vjerovati. Varaždin je nekad bio gay welcome
destinacija. Kad sam bila mala, Mile me vodio u Corum, Purgar i
kafić Lord, gdje sam se družila s LGBT-ovcima, a najjača gay
točka bila je preko puta restorana Aquacity. Tamo sam prvi put
gledala film “Hedwig and the Angry Inch”.
Varaždin zaslužuje jaku LGBT scenu
Željela sam da se ti slavni dani vrate, stoga sam u srijedu
nazvala književnika Gordana Duhačeka, organizatora gej prajda u
Zagrebu, i zamolila ga da mi pomogne organizirati paradu u
Varaždinu.
– Varaždin zaslužuje jaku LGBT scenu, isto kao što zaslužuje
prvoligaša u nogometu, baroknu operu u kazalištu, ulicu Ivice
Račana, titulu prijestolnice kulture i katedralu u centru – rekla
sam mu.
– U subotu pomažemo prajdu u Splitu, ali možemo neke članove
Iskoraka poslati u Varaždin. Koliko vi možete ljudi skupiti? –
pitao je.
– Čakovec i Varaždin s okolicom, dvadesetak sigurno.
– To će biti premalena povorka. Svi će vam se smijati. Loša
reklama.
– A ako se naša povorka priključi drugoj povorci? Tako će nas
biti više.
– S kim bi se spajali?
– S ekipom koja nosi haljine.
– Jebote, veći frikovi od nas. To je neka Star Trek konvencija?
– Ma ne. Tijelovo.
– Cool, mogu i ja doći?
– Naravno.
– Gdje je okupljanje?
– Svejedno. Pored FOI-ja?
– Puj! Jel’ to onaj faks na kojem su vrijeđali Krešića?
– Jest.
– Onda ćemo se naći u katedrali. Tamo zalaze otvoreniji ljudi.
Biblijska ljubav Jonatana i Davida
Brzo sam kontaktirala s udrugom Zora iz Čakovca, koja je
mobilizirala queer ekipu. Našli smo se u Centru za mlade, gdje su
nam mladež HDZ-a i Hrasta te Franjevačka mladež, uz stalne
aktiviste iz Doma željezničara, pomagali izraditi transparente.
Hvala vam na tome.
Tog je četvrtka varaždinski asfalt bio vruć. Sunce je pržilo
sudionike povorke kao što teta u crvenoj pregači prži ribice u
Plodinama. Autobus zagrebačkih registracija, koji smo od milja
nazvali “Shortbus”, parkirao se u 9.45 pored Coninga. Gay
aktivisti razmilili su se crkvom i slušali dirljivu propovijed o
biblijskoj ljubavi Jonatana i Davida.
– Kad je David završio razgovor sa Šaulom, Jonatanova se duša
prikloni Davidovoj duši i Jonatan ga zavolje kao samoga sebe. I
skide Jonatan plašt koji je imao na sebi i dade ga Davidu; tako i
svoju odoru, čak i svoj mač, svoj luk i svoj pojas – odjekivali
su stihovi iz Samuelova evanđelja.
– Ljudi u to vrijeme nisu nosili donje rublje. To znači da se
Jonatan pred Davidom skinuo do gola. To bi sigurno bilo ekstremno
neuobičajeno ponašanje da priroda njihova odnosa nije bila
isključivo seksualna – šapnuo mi je Duhaček.
Svi su napeto slušali priču, a na kraju se katedralom prolomio
katarzični uzdah kao u sobi moje cimerice kad je s frendicama
gledala epizodu Crne ruže u kojoj su se posljednji put sreli
Murat i Ebru.
– David iziđe iza humka, pade ničice na zemlju i pokloni se tri
puta. Potom se izljubiše i plakahu zajedno dok se nisu isplakali
– završila je propovijed.
Skinheadsi i kartonska duga
Inače, u hebrejskom originalu pisalo je da su se ljubili i
plakali sve dok David nije “postao velik”.
– Što to znači “postao velik”? – pitao je jedan prvopričesnik.
– To je pitanje otvoreno za interpretacije – rekla sam mu.
Doživjevši pročišćenje zbog dirljive ljubavne priče, više nisam
mogla raspoznati tko su naši aktivisti, a tko su sudionici
procesije. Vani su nas čekali varaždinski skinheadsi. Sva
trojica. Njima smo uvalili kartonsku dugu. Jedan ju je pridržavao
s jedne, a drugi s druge strane četveroreda, dok ju je treći,
najviši, pridržavao na sredini.
Kakva sinergija. Gordan je s biskupom hodao na čelu povorke.
Obojica su ponosno podignula simbole koji im život znače. Biskup
križ, a Gordan slovo lambdu. Četvorica varaždinskih purgara nad
njihovim su glavama držali tendu za zaštitu od sunca, kupljenu u
Kauflandu na 50 posto popusta.
Ispred svih koračali su prvopričesnici. Gordan je bio oduševljen
njihovom gestom – laticama su zasuli put kojim su prolazili.
– Ovo definitivno moramo imati na prajdu u Zagrebu – rekao je
odlučno, dok su im profesori s FOI-ja s prozora fakulteta vikali
ružne riječi.
U tom je trenu Gordan protrnuo. Rekao mi je kasnije da mu se
činilo kao da mu je sam đavo zagrebao noktima po kralješnici.
U daljini je vidio vitku figuru vrlo privlačnog muškarca, koji je
podignuo dva prsta i najprije ih uperio u svoje oči, a zatim u
Gordana, usporeno formirajući usnama slogove: I-SEE-YOU.
Bio je to Ladislav Ilčić.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
10.6.2015.
