Kao mala često sam bila u Njemačkoj. Obećanoj zemlji za Hrvate.
Temeljna razlika između nas i njih je da oni cijene novac, svaku lipu, cent, pfennig. Sjećam se da je i meni, pravoj Hrvatici, još kao maloj, uvijek bilo čudno što su Nijemci na kasi čekali da im trgovac vrati jedan pfennig. Zapravo, nisu ni čekali, nego je to bila najnormalnija stvar na svijetu. Također će svaki Nijemac jako dobro proučiti sve proizvode u dućanu, izračunati u glavi omjer kvalitete i cijene i uzeti najbolje za onu svotu koju si može ili misli da si može priuštiti. Ili restoranu, kafiću. Ma svugdje.
Treba se štedjeti dok se ima, a ne dok se nema. To je poanta njihovog pogleda na život, trošenje i novac. Ono što nikada u Njemačkoj nisam vidjela jest da ih previše zanima “lijepa” (čitaj – skupa) odjeća, tj. da im je stalo do toga da im je preko cijelih prsa urezan na majici znak krokodila ili na torbici “g” do “g”. Oni su shvaćali da je odjeća zato da ne budu goli i da im bude toplo. To ne znači da im nije bilo važno kako izgledaju, već su opet dobro procijenili prioritete i raspon kvalitete, cijene, potrebe i mogućnosti.
Mercedes i Alka
Mercedes, taj nedosanjani san svakog drugog Hrvata, auto je koji se proizvodi upravo u Njemačkoj. Taj stil, klasa, moć. Jednako kao što se i BMW proizvodi tamo. I još neki drugi auti. I Nijemci voze Mercedese i BMW-e, ali zato jer za cijenu dobivaju kvalitetu, komfor, a ne zato jer su htjeli doma na dvorištu igrati Alku kroz Mercedesov znak ili izazvati zavist cijelog susjedstva. Ako si nisu mogli priuštiti Mercedes, kupili su neki manji i šparali za Mercedes. A ne dizali kredit koji neće moći otplatiti i gdje će im Mercedes stajati doma jer nemaju za benzin zbog kredita za Mercedes.
Uređeni, sređeni, sistematični. Organizirani i prije svega dobri matematičari. A ako pitate bilo kojeg našeg školarca (ili, sramote li, odrasloga) koji im je najgori predmet u školi – reći se u osamdeset posto slučajeva (ako ne i više) upravo – matematika. Zašto? Jer je teška. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Nama je sve teško. Mi odustajemo umjesto da savladamo.
Mi nismo Nijemci koji bismo tako jako željeli biti. Točnije, mi bismo bili Nijemci samo u onom dijelu da se možemo voziti u “Mečkama” i da imamo veliku plaću. A to što oni stvarno i zaista rade – e, taj dio ne vidimo. Mislimo da je njima sve dano samo po sebi. E pa nije. Nama su svakog dana sve terase krcate za vrijeme radnog vremena. Osim od 12 do 14 sati kada je vrijeme ručka. A kada je vrijeme posla? Ma nikad. Što se uzrujavaš? Stići ćemo. Da. Stići ćemo natrag u stoljeće sedmo od kojeg smo i počeli.
Njemačka štednja i hrvatska štednja
Koncept štednje koji Njemačka pokušava nametnuti ostalima iz EU zapravo nije ono što mi smatramo štednjom. Nama je štednja kada imamo 10 kuna, pa odemo u kafić u kojemu je kava sedam kuna i kupimo kiflu za tri kune. Nijemac neće otići na kavu u tom slučaju. Kupit će novine s oglasima za posao. A istovremeno će imati ušteđevinu. Mi jednostavno nemamo taj sklop u glavi i zato je na nas neprimjenjivo ono što Njemačka traži i hoće. Istovremeno Njemačka ne razumije nas. Mi smo Mediteran kakav je nekada bio. Puni smo života, ali praznih džepova i glava. I praznih ureda, jer se svi samo šeću i ništa ne rade.
Mi okrećemo runde u kafićima, častimo, iz ponosa ne želimo da nam u dućanu vraćaju lipe, dapače, ostavljamo kune. Uopće ni ne koristimo kovanice jer je to sramotno, ljudi će misliti da nemamo novaca. A istovremeno ne privređujemo, ne stvaramo, živimo od danas do sutra i pitamo se da koji k…. će nam matematika u životu? Taj naš sklop u glavi da kad imamo trošimo, kad nemamo štedimo je temelj naših problema. Ta izokrenuta slika. Mi kad nemamo dižemo kredite, a Nijemci kada nemaju razmišljaju kako da zarade. Kada Nijemac ne okrene rundu mi mislimo da je škrt, a on je samo razborit.
Život iznad vlastitih mogućnosti
Matematika je danas sve – a mi ne znamo računati. Živimo iznad svojih mogućnosti i umjesto da jednu godinu živimo skromno i planiramo budućnost i provedemo je u djelo – mi šizimo jer nemamo novaca za izlaske, neopterećene kave, velike aute, krokodile na majicama ili jer imamo minus i kredit koji smo i tako digli jer nam se tako htjelo u trenutku, uopće ne razmišljajući o posljedicama koje to nosi.
Nemamo za sladoled? Uzet ću na karticu. Akcija na televizore od 100 centimetara je? Uštedjet ću 200 kuna? Može! Samo da je veliko i da se vidi da se ima. Nama nikada nije dovoljno. Mi odmah idemo u stanove od 200 kvadrata i ne shvaćamo idiotizam toga.
Poanta je da se kupi manji stan, zaštedi za veći, pa kupi veći. Mi bismo odmah sve i nije bitno da li možemo ili ne možemo to podnijeti. Ne planiramo. Ne računamo. Dižemo prevelike i često nepotrebne kredite. Sve to bez pokrića. Ne samo naša primanja, mi smo kao nacija bez pokrića.
Mentalitet žrtve
Ne mogu se oteti dojmu da je u totalu gledano Hrvatska jedna ispodprosječno inteligentna zemlja koja ne shvaća osnove ne samo ekonomije, nego matematike. Džaba nama i premijeri i predsjednici i ministri kada će naše glave ostati iste. Mi želimo onoga na vlasti koji će na temelju ničega zarađivati za sve nas, isplatiti nam mjesečno određenu sumu novaca, kupiti nam stanove, naći nam posao koji ne trebamo raditi i koji će ulagati u nas kao u rupu bez dna. Ne ide to tako.
I kamo nas je taj mentalitet žrtve, taj patnički mentalitet u kojemu vrtimo u krug – jedva čekam vikend, fuj ponedjeljak, blagdan pada u subotu, vani je sunce, a ja moram raditi – doveo? Da na prste jedne ruke računamo koliko mjeseci nismo dobili plaću, a nismo računali koliko smo potrošili više od onoga što i tako nismo imali za nešto što nam nije trebalo nužno.
Idite, svi idite!
I onda slušam i gledam one srcedrapajuće priče: “Vidi ga, mora u Njemačku za poslom jer u Hrvatskoj nema posla. Prokleti političari.” Ja kažem: idite, svi idite, možda naučite nešto novo, možda se vratite jednog dana ili se vrate vaša djeca koja će imati znanja i snage da promijene ovaj naš lijeni i priglupi mentalitet sklon inerciji.
Baš kao što je i moj djed otišao (da, ljudi su i prije Europske unije odlazili raditi van – vjerovali ili ne) i naučio me osnovama života po “njemačkim principima”. Ni deset posto ovoga danas ne bih imala da sam ostala u uskim okvirima lijepih i lijenih naših ljudjeh rvackih. Sad svi skupa moramo čekati da se “okrene” generacija ili dvije da bi nam bilo dobro. Jer s ovakvom (ne)radnom snagom – ne može nam biti.
Sanjamo o “mečkama”, a nismo zaslužili ni trabante.
