Bila sam zbuksana u loži s dvije varaždinske novinarke.
Čekale smo početak premijere predstave “The killer in me is the
killer in you, my love”. One su sjele na prva dva stolca, a mene
je teta portirka posjela iza njih.
– Bed mi je kaj su otkazali koncert Vanne u Čakovcu, a baš sam si
kupila gala haljinu od love koju sam dobila kao stimulaciju jer
sam tri puta prebacila normu.
– I meni isto. Uopće ne znam kaj da napišem u kritici predstave.
– Napravi k’o i ja. Prepričaj radnju i napiši da su svi
pljeskali.
– A naslov kritike neka bude “Predstava za pamćenje” – pokušala
sam se ubaciti u razgovor, malo neobavezno čavrljati s
kolegicama, ali pogledale su me s prezirom kao što Radimir Čačić
gleda Pataftu kad izlazi iz svojeg aviona na aerodromu blizu
Trnovca.
S novinarske lože najgori je pogled. Čini se da je još i Hermann
Helmer znao gdje je novinarima mjesto pa je tako projektirao
kazalište. Cijelo sam se vrijeme morala naginjati da bih vidjela
kako po dravskim bazenima na stejdžu trčkaraju Šurbek, Mozer i
Gerber, a kolegicama je to smetalo jer sam bila preblizu zone
dodira.
– A zakaj prikazuju uništene dravske bazene, to uopće nije šik? –
činilo se da će se razgovor nastaviti, ali pojavio se snop
svjetla iznad nas. Žena u crnom otvorila je vrata. Bila je to
kazališna redateljica Ksenija Krčar.
– Scenografija je u stilu dravskih bazena jer su ti bazeni
emotivni okidač koji se nalazi u kolektivnoj podsvijesti
Varaždinštine. Svaka osoba starija od deset godina može ispričati
neku svoju posebnu priču s tih bazena. Sanja je svoju predstavu
napravila po drami “Bolest mladeži” Andrija Beyelera, ali je
upotrijebila lokalne motive kako bi ju približila našoj publici.
A sad se stišajte – rekla je Ksenija strogo, poput moje profe iz
stilistike, zatvarajući vrata.
Snop svjetlosti počeo se stanjivati i prije nego su se vrata
zatvorila izgovorila sam redateljičino ime kao što Lydia zaziva
Bubimirovo.
– Ksenija, Ksenija, Ksenija!
Vrata su se ponovo otvorila.
– Znate ono kad ste Lucija i Vi hodale prema Konzumu pa vam se
onaj kreten derao: “Di ste, kurve?!”
– Da.
– Moj frend Mile i ja baš smo tu noć išli u Elephant i sve smo
čuli. Nakon što ste otišle, Mile je lika zgrabio za kravatu i
glavom mu udarao u spomenik bijele mačke u parku.
– Nastavi.
– Kako te nije sramota pristojnim kazališnim djelatnicama vikati
prostote? – obrazovao ga je Mile šamarima i vjerojatno bi ga bio
ubio da ga nisam zaustavila.
– I što je to opravdanje za čovjeka reklo? – trepnula je Ksenija,
a točkica maskare pala joj je na obraz kao kapljica tinte s
iridijumskog vrha naliv pera na rečenicu Ranka Marinkovića u
noveli “Zagrljaj”.
– Rekao je da vam je vikao grozote jer mu se nije svidjela Vaša
interpretacija Hedde Gabler.
– Zašto?
– On voli tradicionalnu verziju, zaboljelo ga je što glumci nose
moderne kostime umjesto odjeće iz Ibsenovog vremena i što ste
Jana Kerekeša, opakog pjevača Cold Snapa, pretvorili u mlakonju
koji puzi za fatalnom sponzorušom.
– Mogao je to reći ili poslati poruku na fejs. Mi svi u kazalištu
imamo ajfone.
– Rekao je da je u tom trenu sjedio s maturantima u parku i
zaboravio kako se ponašaju pristojni ljudi.
– Hvala – kimnula je i snop svjetlosti je iščeznuo.
Usporedbe iz “Zagrljaja” sjetila sam se jer sam nedavno Gegi
Šupak pisala esej o toj noveli. Trebao joj je za pripremu za
državnu maturu. Eseje naplaćujem 50 kuna. Ako ima
zainteresiranih, javite mi se na FB.
– Dobro kaj su iz trgovačkog lanca došle reklame za kobase pa
nemamo mjesta u novinama za događaje iz kulture, ali prije nego
završi predstava, otišla bum dolje i umjesto tete portirke dala
ruže glumicama, a Sanji onu najljepšu – mudro će novinarka koja
nije trebala pisati kritiku.
Ovoj drugoj baš je zazvonio samsung galaksi.
– Okej, okej, super. Hvala ti! Jiiiiii – pospremila je mobitel u
džep i napravila piruetu poput balerine na slici Edgara Degasa.
– I nama su došle reklame za kobase i niš’ ne trebam pisati! –
okretala se poput Ruskinje Anastazije Voločkove prije nego što je
dobila otkaz iz Boljšoj teatra jer je jela previše sladoleda.
Novinarka se u svojoj euforiji spotaknula i nagnula preko ograde
lože, kolegica ju je pokušala zadržati, ali obje su pale na
stejdž taman kad su glumci izlazili na treći aplauz, a teta
portirka nosila ružu Sanji.
– Obje novinarke počele su trčati po ružu energično poput
Forresta Gumpa kad je bježao od hilbilija. Novinarka koja je
imala samsung galaksi pobijedila je, ali joj je druga izlijala na
glavu prljavu vodu iz rekvizita koji je simbolizirao dravski
bazen.
Gledatelji su počeli pljeskati u uvjerenju da je to sve dio
Sanjine rašomonske predstave, dok nije došao Šerbek sa svojim
erotskim časopisima i išamarao ih njima kao gangster Archie
svojeg minjona u filmu Rock’n’rolla, a kazalištem je odjekivala
pjesma “Disarm” grupe Smashing Pumpkins.
Bila je to najbolja predstava koju sam gledala, ne samo zbog
tučnjave na pozornici nego i zbog Sanjinoga majstorskog hvatanja
izgubljenog vremena. Ali ne onako dosadnog kao što ga lovi Marcel
Proust. Sanja je prema Proustu kao strastvena Camille Claudel
prema hvalisavom Rodinu u svijetu kiparstva.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
27.5.2015.
