Kraj školske godine galopira brzinom bijesnog konja na engleskom trkalištu. Šesnaesti šesti sve je bliže, već pika u oči na kalendaru koji pokazuje tri mjeseca odjednom. Ocjene juniora izazivaju mučninu, napade mješavine bijesa i očaja, valunge i podrhtavanje vilice prosječnom roditelju.
Patuljci do petog razreda su u nešto povoljnijem položaju, jer ako i nemaju obećanih “sve 5”, roditelj može mrtav–hladan spasiti kućnu ušteđevinu i s olakšanjem reći: “Eh, nije sve 5, nema bicikla / laptopa / tableta / mobitela koji smo ti obećali.” Malo suza, malo osjećaja krivnje, malo kajanja, ali lova ostaje u kući i pada obećanje juniora da će iduće godine sve biti drugačije, petice će pljuštati k’o kiša u proljeće, zadaće će biti napisane prije negoli ih učiteljica uopće zada, a knjige će biti izlizane od učenja već u listopadu.
Malo morgen, al’ za mir i kohabitaciju u kući prihvate se obostrana prazna obećanja. Čista kućna politika.
A što sad?
Što roditelji u situaciji neželjenih i neočekivanih prijetećih zaključnih ocjena mogu napraviti? Oni koji imaju volje, vremena, živaca, ambicija, i sličnih mazohističkih sklonosti, najčešće uzmu stvar u svoje ruke te svakodnevno posjednu svoje zlato, svežu ga za stolicu i bubaju zajedno s njim.
Poneki shvate da zlato nije prepisalo ni trećinu bilješki koje su učitelji marljivo ispisivali na ploču u nadi da će učenici a) prepisati i b) naučiti te si nabiju podeblji telefonski račun nazivajući razredne frendove svog juniora i slažući puzzle od pohvatanih bilješki.
Jer naći onoga koji ima baš sve prepisano je ravno dobitku eurojackpota pa se prepisuje od ovoga ovo od onoga ono. Neki se pak roditelji sretnu s hrpetinom obrađenog čudnovatog gradiva, koje je negdje izvjetrilo iz memorije nasljednika što s ptičicama, što s muhama i leptirićima. Ima i roditelja koji spominju rodbinu i faunu učiteljima i njihovim zahtjevima i prohtjevima.
Spasonosne instrukcije
U svibnju s cvijećem i voćkama procvate i fuš biznis zvan instrukcije. Naime, dobar dio roditelja suočenih s nadolazećom katastrofom potraži kao zadnju slamku spasa pomoć iskusnijih u podučavanju, odnosno učiteljica, studentica, profesorica, koje krpaju kućni proračun instrukcijama.
Od tih se instruktorica očekuje da će one, nekim čarobnim štapićem, uliti u glavice njihove djece cjelokupno gradivo koje je tijekom godine propušteno. Cijena jednog sata instrukcija kreće se od neiskusnih studentskih instruiranja po 30 kuna, preko uobičajenih profesionalnih starih lisica po 50 kuna pa do najtraženijih i najiskusnijih velemajstora instruiranja, takozvanih “čarobnjaka”, po 70 kuna.
Kako stvar funkcionira? Ukoliko roditelj dovozi dijete na instrukcije, izbaci ga kod podučavateljice, plati dogovorenu svotu i nakon 45 minuta do sat vremena dođe po njega. Za to vrijeme moguća su dva scenarija na instrukcijama.
Dva scenarija
Scenarij A: klinac sjedi bezvoljno, nema pojma što treba, ne želi ni znati što se od njega očekuje, mrzi osobu koja ga moljaka da nešto napravi i tako se natežu svo vrijeme. “Daj molim te” i “Ne da mi se”. I ne naprave ništa.
cenarij B: ukoliko klinac surađuje, u tih sat vremena pokušava se grčevito odraditi što više gradiva, ispišu se hrpe papira, na kraju instrukcija i instruktorica i učenik izgledaju prožvakano i ispljunuto kao da su upravo odradili dionicu maratona sprinterskom brzinom. Uz malo sreće, tako brzinski naučeno gradivo zadrži se dovoljno dugo do ispitivanja za željenu ocjenu.
(slijedi: Geneza svibanjske panike)
