Kad se nema po čemu, uvijek se može opaliti po mladim delikventima koji bezobrazno urušavaju snove građanima prvog reda.
Ugostitelji koji, na svoju nesreću, djeluju u središtu grada, već dulje vrijeme “ratuju” s malobrojnim umornim spavačima koji ne podnose ni “buku” ptica pjevica. Naravno da takvi onda neće preživjeti noćni pohod “delikventne” mlađarije u potrazi za provodom.
Naravno, nezadovoljni stanovnici središta grada su u pravu, jer buka i galama često su iznad razine podnošljivog, a zabavne note, koje izlaze iz grla opijenih mladih građana, većinom spadaju u kategoriju šunda. Tko zna, da ispuštaju zvuke neke Verdijeve opere, možda tada niti “rigoleto” na bečkim kockama, što je ponekad popratni
sadržaj galame u središtu grada, ne bi bio tako strašan prizor.
No, evo nekoliko osnovnih pitanja. Ima li grada bez građana? Čine li život apotekarski uređene ulice? Živimo li od obojenih fasada? Treba li uvesti policijski sat u središtu grada? Treba li nam djevičansko čista i od buke zaštićena zona od Vame pa do Placa i od policije pa do Optujske?
Vjerojatno su sve to uzalud postavljena pitanja, jer odgovori su tu, prisutni u praksi zadnjih desetak godina. Lijepili smo naljepnice “centar živi”, a istovremeno učinili sve da život ode izvan centra.
Krah vizije šminkanja grada za turiste i izletnike danas je doživio apsolutni vrhunac. Jer, ponudili smo posjetitelju pogled na finu baroknu zgradu, a nismo mu dali sadržaj da potroši koji euro.
Zaboga, pa neće ostaviti ni 50 centi za pišanje, jer javni wc-i su svi ugostiteljski objekti u centru. Možda da stavimo škreblicu na svaku zgradu i naplaćujemo jedan pogled – jedan euro?!
Sad smo ostali na gradu kojem se svi dive, a nemamo nikakvu korist od njega. Grupe nizozemskih penzionera koji spavaju u Mađarskoj pa dođu na dvosatnu šetnju Varaždinom i odu na ručak u slovenski Jeruzalem, obogatili su gradsku riznicu sa točno – nula kuna. Toliko potroše pri šetnji našim “malim Bečom”.
Da smo im, kao osobama poodmakle životne dobi, pružili uslugu javnog wc-a, sigurno bi ostavili koju srebrno žutu kovanicu (win-win situacija). Ovako su samo prošetali kroz terasu namrgođenog ugostitelja, olakšali mjehur i dali petama povjetarca prema autobusu.
Ideja destinacije za jednodnevne i dvodnevne izletnike, koju uporno promoviraju lokalni turistički meštri, ima potencijala. Ali imamo problem, a to je da subotom i nedjeljom popodne, kad navedeni turisti cirkuliraju baroknim središtem, mogu isključivo trošit cipele i srknut kavu. Jer druge ponude nemaju.
Trgovinama se ne isplati držati otvorena vrata, muzej vikednom radi u popularno radno vrijeme od 9 do 13, koncertni događaji na otvorenom rijetka su pojava, a ne daj bože nekakvih uličnih svirača i performera (kad plati biljeg za dozvolu korištenja javne površine i ZAMP, na kraju ne izvuče niti nulu).
Žalosno i mučno je reći da mi pomalo nedostaje jedina varaždinska ulična atrakcija – Boško. Ovaj ispred Mlinara koji putuje oko svijeta već dvije godine nije mu dostojna zamjena…
Kakve veze sad ima gornja problematika sa središnjim djelom priče? Varaždinski građani, duše ovog grada, sve slabije posjećuju grad. Kako bi moj prijetelj s Banfice rekao: “Nisam bil već pol godine v centru. Pa kad bolje razmislim, nemam po kaj ni tam iti!”
Slabijom posjetom i potrošnjom u središtu grada osipava se kvalitetna obrtnička, trgovačka i ugostiteljska ponuda, čime potenciramo dolazak nekvalitetnih sadržaja u svim segmentima. Dopustili smo dolazak trgovačkih centara na periferiju, a nismo učinili ništa da pomognemo opstanak kvalitetnih djelatnosti u centru.
Sad imamo niskobuđetne trgovine, najviše zlatarnica po glavi stanovnika u Europi te nezadovoljne ugostitelje koji u pomanjkanju posjetitelja iz očaja posežu za lakim glazbenim notama duboko u noć, jer jedino tako mogu preživjeti.
Niti jedan kasnonoćni ugostitelj nije sretan što mu prvi gosti počnu dolaziti tek u ponoć. Niti je oduševljen što mora raditi do 4 ili 5 ujutro. Nitko nije sretan što mu previše protočni gosti uneređuju prilaz lokalu želučanim izlučevinama. Svi bi voljeli da noćni život kvalitetno počne od ranih 20 sati i da završi u pristojnih 2 sata, uz kolektivni razlaz na spavanac.
No, da se to ostvari, gradu trebaju popodnevni i ranovečernji sadržaji na javnim prostorima dostupni svima – dekintiranim klincima iz parka i srednjovječnim parovima koji ionako nemaju kamo osim opalit laganu šetnjicu po Starom gradu.
Dobro osmišljeni, zabavni i kreativni sadržaji ne moraju biti skupi. Dovoljno je samo zaviriti u grotlo varaždinske mladosti koja sa zebnjom čeka priliku da pokaže svoj talent, znanje i sposobnosti. Hoće li im konačno netko pružiti priliku da se pokažu sugrađanima ili ćemo opet čekati neki licencirani TV-show da nas upozna sa našim talentiranim sugrađanima?
Kako je krenulo i nastavilo se zadnjih godina, nema bojazni da ćemo konačno postići mir u centru. Bit će to centar za pospane, oaza mira i blagostanja u noćnim satima.
Samo će povremena škripa kotača trokolice vrijednih radnika Čistoće remetiti san napačenom stanovniku…
I za kraj, kad smo već kod Čistoće, ne znam je li kupnja stroja za “odžvakavanje” Korza bila dobra dugoročna investicija. Nastavi li se nebriga za mlade i oni potraže zabavu u kneginečkom centru, tko li će onda uopće ispljunuti tu žvaku na Korzo?
Neven Medved
