Svibanj. Rascvjetani proljetni mjesec koji tradicionalno počinje roštiljanjem, grahom, karanfilima i otvorenjem sezone kopanja krpelja s tijela.
Prvi dan svibnja obilježava, nekad popularan i radno opravdan, neradni dan zvan Praznikom rada. A kad ta prvosvibanjska euforija prođe, političari se vrate uobičajenom skrivanju od nezaposlenog puka, ugase se i probave roštilji, iščupaju krpelji i pospremi kamp pribor, počinje dio školske godine koji se zove – panika.
Zašto panika? Nakon devet mjeseci letargije, nerada, skupljanja kolja za eventualni novi vinograd, učenicima i ponekim roditeljima zabljesne matematička žaruljica te na brzinu izračunaju da je do kraja školske godine i podjele svjedodžbi još tridesetak nastavnih radnih dana. Ups. I što sad?Panika, eto što.
Patuljci nisu odavde
Postoji nekoliko načina pristupa panici uzrokovanoj završetku školske godine. Ovisno o dobi učenika i očekivanjima roditelja.
Uzmimo, na primjer, kikače nižih razreda. To su oni mali, gornja dobna granica 11 godina, kojima, u principu, ocjena za budući život ne znači apsolutno ništa, osim, eventualno, da se pohvale, oni ili njihovi roditelji, pred susjedima i znatiželjnicima koji guraju nos kamo im nije mjesto i ispituju: “A s kolko si prošel? Moja Anica / Štefica, Marica… ima sve 5, a tiiii?”, da i oni, eto, imaju sve pet.
Kikače u svibnju bezobrazne ptičice i nerazumno sunce vuku van, na igru, zadaće se pišu na brzinu, ili se uopće ne pišu, mozak cvrkuće negdje s ptičicama, a apsolutno ih ne brine kakve će ocjene roditelji vidjeti u imeniku, još manje u svjedodžbi. Učiteljice svakodnevno grakću da je još malo vremena za ispraviti loše ocjene, za popraviti prosjek, za ubrati što bolje ocjene.
Ne. To do njih ne dopire. Proljeće je jače. U neku ruku, klinci su u pravu. Jer, osim znatiželjne susjede i ambicioznog roditelja, nikad ih nitko neće pitati koliko su imali iz matematike u drugom razredu osnovne škole. Oni ionako uče zato što moraju, uče za ocjenu, ne uče željni znanja.
Kategorija žicari
Druga je stvar s učenicima viših razreda. Njima se ocjene broje za upis u srednju školu. Međutim, oni imaju hrpu drugih problema, važnijih od ocjena. Njih drmaju hormoni. Trese ih pubertet. Pola dana mrze sami sebe. Drugi dio dana mrze učitelje, roditelje, ma mrze cijeli svijet.
I dok malci cvrkuću s ptičicama, ovu skupinu uglavnom napadaju leptirići i svojeglave muhe. Kategorija buntovnici. One koje ipak dotakne svibanjska panika, može se prepoznati po hodnicima škole kako pred učionicama grčevito listaju bilježnice i zaustavljaju se na zabilješkama koje čak možda datiraju iz listopada.
Trče za učiteljima. Vuku ih za rukav i pogledom znanim kao “puppy eyes” pokušavaju izvući iz bešćutnih učitelja tračak volje za ponovnim ispitivanjem i, ako je pogled izuzetno sladak, navlačenje ocjene na veću brojku.
Na sve moguće maštovite načine pokušavaju učitelje pretvoriti u Djedice i Bakice Božićnjake, Svete Nikole i Nikoline, Uskršnje zečeve i zečice i sve ostale stvorove koji nose poklone.
Učenje i rad? Cijele školske godine? Čemu? Pa na polugodištu nije bilo zaključivanja ocjena! A poznato je da se ne uči radi znanja, uči se radi ocjene. Tko u rujnu misli na lipanj i tamo neku svjedodžbu?
Gordana Foder
(U sljedećem nastavku: Što u mjesecu panike rade roditelji, a što učitelji)
