Od stranaca koji su posjetili VAFI dobili smo “kompliment” da je Varaždin “happy and white”. Naravno, “happy” je (većinom) lažna sreća jer na van sve mora izgledati savršeno, pa čak i kad nije. Ovo “white” već je malo veći problem.
I, zaista, u koju god državu odete miješaju se kulture, rase, boje, jezici. A kod nas tu i tamo pokoji Rom žica pokoju kunu. I svojim ponašanjem navodi na to da ga se ne zove Romom, nego onim političkim nekorektnim nazivom koje bi se moglo primijeniti i na neke “bijele”.
Ne vidim načina da se u Hrvatskoj dogodi miješanje u sljedećih (barem) sto godina. Razlozi su dvostruki i obostrani. Mi to ne želimo. Još uvijek svaki kamen doživljavamo kao naš hrvatski kamen i nitko ga ne smije ni pogledati, a kamoli imati, a kulturu i tradiciju kao nešto što se može (pre)uzeti i koja mora biti čist(okrvn)a.
Strah dolazi od nesigurnosti i neizgrađenosti identiteta. Nevjere u ono što jesmo, jer još očito ne znamo što smo i tko smo. Znamo samo da tuđe nećemo, a svoje ne damo.
No samo klimavi stol se može porušiti, a samo pravi muškarac siguran u svoju muškost može obući čipkaste roza gaće (primjer preuzet iz serije “Prijatelji”). S druge strane – nismo uopće zanimljivi drugima. Kako se kaže, “nit’ smrdimo, nit’ mirišimo”. Kao da nas nema i kao da ne postojimo. I to nam i paše. Nemojte nas uopće gledati!
S jedne strane ovo što nam se događa i što jesmo siguran je put. Bolje reći, zapravo, put (ne)sigurnosti. Nismo, primjerice, na meti terorizma, jer smo – nevažni. S odgovornošću i liderstvom dolaze i prijetnje i obveze. Ali dolazi i bogatstvo kulture.
Drugi svjetski rat trebao bi nam značiti nešto drugo od onoga što nam znači. Ne bismo smjeli birati strane ustaša ili partizana. Trebali bismo biti svjesni da se ratovi vode i danas. Neki na papiru, neki u zemljama za koje nismo ni čuli. Neki se vode novcima, ali većina i dalje u krvi.
Osim u slučaju lijepe Helene, razlozi za rat uvijek u temelju imaju želju za vladanjem – kako nad teritorijem, tako i nad mislima, vjerovanjima. Vladati želi samo onaj koji ne zna ništa drugo osim sebe samoga i koji ne priznaje nikoga osim sebe samoga.
Iako smo sve više isprazni u svojim nastojanjima i životu, u očuvanju tradicije koja je postala performativne prirode i prezentacijske naravi, iza te predstave skriva se bijeda, paranoja, neznanje, nesigurnost, opterećenost banalnim i strah. Naša svakodnevica koju tkamo sami. Pravimo se da uživamo u malim stvarima, a zapravo uživamo u PREmalim stvarima. Sitničarimo i spotičemo se na predrasude.
Bilo je to prije nekih deset godina kada sam na semaforu čekala da se upali zeleno. Pokraj mene to isto čekale su jedna mama i njezina kći. Kći je mogla imati nekih pet godina i pitala je mamu: “Što je to?” U pitanju su bili mravi.
Bojim se da će uskoro djeca pitati “što je to?” za ljude koji nisu “bijeli” i sve one koji su drugačiji. Rasom ili klasom. A što ćemo onda? Primati našu djecu za ruke i odvlačiti ih u kuće od straha da nas ne “preuzmu” drugi?
Povratak prirodi je jednako važan kao i povratak društvu. Društvu u kojemu nećemo upirati prstom u drugačijega, nego ćemo uprti prstom u sebe i reći si: ne znam ništa o drugome i drugačijem, bojim se novoga, ali neću da mi strah i neznanje preraste u mržnju, odvojit ću vrijeme i naučiti.
Prihvatit ću drugačijeg, makar se ne slagao s njime. A to ću napraviti u miru i tišini. Neću dozvoliti da me strah preuzme i dovede do rata i krvi. U mikro ili makro pogledu i kozmosu.
Drugi svjetski rat završio je prije 70 godina, upravo se obilježava 70. obljetnica, ali kao da još uvijek traje. Samo mi nikako ne možemo odlučiti na čijoj smo strani. Izlizana je već ovo floskula koja se svako malo čuje i koja i dalje razdvaja, ali i opisuje, nažalost, situaciju onakvom kakva jest.
Odabrati stranu – da – treba. Ali treba odabrati stranu ljudskosti, tolerancije i prihvaćanja. Učiti. A mi kao da nismo ništa naučili iz povijesti osim da ju treba ponavljati. I bome ju ponavljamo!
Za kraj, slobodna obrada pjesme inspirirana jednim predavanjem o poetici.
Gle Drugi svjetski rat poslije kiše:
Danas nas boli još i više.
Obljetnica suncem obasjana,
no antifašizam se ipak grana.
Al nek’ se anti malko skrije,
eto ti lažne čarolije.
Fašizam slovi kao prv,
a običan je, jadni, mali crv.
