Ponekad kada prolazim Varaždinom čujem jedan specifičan zvuk. Zvuk koji ne mogu povezati s ničim drugim, nego našim domaćim, varaždinskim mentalitetom. Možda ste ga čuli? Onomatopejski on zvuči ovako: “jambr, jambr, jambr.”
Isprva nisam znala što taj zvuk znači, da li je to neka molitva ili što, ali onda sam shvatila – to je ono naše tipično jambranje (i licemjerje) koje je zahvatilo i staro i mlado. Vračanje. Vraćanje. Gatanje. Čast pojedincima čiji se glas (onomatopejski) čuje kao “vrum, vrum”.
Varaždin se po društvenim i nedruštvenim mrežama zadnjih desetak dana naziva predgrađem Međimurja. I tako ga nazivaju Varaždinci. Koja je poanta tog antagonizma? Takvog stava? Zamjera se jer Županija, Grad, Turistička zajednica Grada i Županije nisu “pljunuli” (neplaniranih) 250.000 kuna da bismo mogli vidjeti naš prekrasan Varaždin iz zraka na nekoliko trenutaka. Na Eurosportu. Valjda su se svi uhvatili za ovaj “euro” dio, jer mi Varaždinci pravi smo primjer prosvijetljenog europskog grada. A ne bismo “skužili” Europu ni da nam pokuca na vrata (kao što je uostalom već i bio slučaj, a bit će i opet). No, mislim da je Varaždince više od eura zaboljelo Međimurje. I zahvatila nas je te nepodnošljiva lakoća “hejtanja” susjeda i potreba da budemo od njih bolji. Uvijek od drugih, a nikad od sebe samih.
Varaždinci su vezani za bicikle pupčanom vrpcom – to svi znamo. Prosvjed koji je uspio okupiti Varaždince zadnji (možda i jedini puta), bio je upravo vezan uz bicikle i dopuštenje da se njima voze užom gradskom jezgrom. Uopće nije bitno da li su te zone bile sigurne ili ne, da li pazimo kada bicikliramo ili samo idemo kao da smo jedini na cesti. Bitno je da su Varaždinci pokazali što misle o takvoj (ironije li!) nadasve europskoj odluci. Koja nije bila od krucijalne važnosti za Varaždin pa su svi bili hrabri. A kada treba reći svoj stav javno – gle čuda! Nema nas nigdje. Čuje se samo jambr, jambr, jambr. Ili čita na “fejsbuku”.
Osobno – nije me briga za biciklističku utrku. Ni za snimke koje bi nam bile ostavljene na korištenje za spomenutu sumu od 250.000 kuna. Uostalom, Varaždin ni nema spominjanih 400 kreveta na raspolaganju, a i kapaciteti s kojima raspolažemo bili su u tom terminu popunjeni unaprijed, mjesecima i godinama, planiranim projektima.
Varaždinu ne trebaju utrke, prolazne stvari. Varaždinu treba novi temelj i mentalitet. Živimo na staroj slavi i novac treba pametno ulagati, a tri minute snimke neće nas proslaviti ni donijeti nam više turista. Jer kad turisti i dođu – i tako nemamo kamo s njima jer im nemamo za ponuditi ništa što je stalno – osim lijepih, praznih ulica i većinom neljubaznih konobara i ugostitelja. Varaždinci su orijentirani na gorice, subotnju kavu, vikend plac i Špancirfest – koji nam je i tako zadnjih godina tema broj jedan kada treba naći ono što ne valja u Varaždinu. Jer je svaki VaraždinEc najbolji programator Špancirfesta, baš kao što je i svaki pravi Hrvat najbolji trener naše nacionalne nogometne reprezentacije.
Lajkamo Varaždin jer je lijep, čist, sređen, ima lijepe zgrade i sjajnu prošlost. (A istovremeno smo škrti za taj isti “naš Varaždin” izdvojiti stotinjak kuna za koncerte za Špancirfest!) Ali ništa ne radimo i ne gradimo za budućnost. Najlakše je biti doma, skrivati se iz monitora i “jambrati”. Nismo ništa bolji od Torcide kada to radimo. Samo smo licemjerni pa sve to radimo u rukavicama umjesto šakama. Barem za sada.
Varaždin odavno nije grad bicikala, a od glazbe, baroka i cvijeća nismo se maknuli ni koraka. Nadam se da će se promijeniti svijest ljudi i da će shvatiti da Varaždin nije na natjecanju za Miss svijeta – biti lijep više nije dovoljno. Mi smo na ispitu znanja i ne prolazimo dobro. Da, dok su drugi radili na sebi, učili, mi smo gledali u naša barokna pročelja, svako malo zastajali i mirisali cvijeće uz glazbu cvrkuta ptica. Ili cajki u zadnjih par godina. Ali to je naša opća odgovornost. Odgovornost svakog od nas. Umjesto da se okrenemo onome što imamo, mi se okrećemo onome što nemamo. Umjesto da gradimo, da radimo za nešto stalno, mi žalimo za nečim prolaznim. I taj (“seljački”) stav da smo predgrađe Međimurja ili Čakovca, i to da se uopće raspravlja o tome – taj primitivni mentalitet kvazilokalpatriotskog pogleda na stvari mi je jednostavno – neprihvatljiv i neshvatljiv! Jer ako šećete Čakovcem, tamo se ne čuje “jambr, jambr, jambr” – tamo se čuje “vrum, vrum”. Oni voze, ne sjede.
Puno je veći problem Varaždina od biciklističke utrke to što imamo cajke u centru. Što nemamo razvijenu nezavisnu kulturnu i umjetničku scenu, što nemamo prvoligaša u nogometu (šalim se, to me uopće ne muči, ali je tu da pokaže/ukaže – pametnome), što nemamo prostore u kojima bi se stvarale nove stvari i gradila nova umjetnost i kultura, kultura 21. stoljeća, a ne kultura slušanja cajki, sjedenja na kavama, gledanja u pročelja i “jambranja” kako je Varaždin zaslužio početak utrke jer je bio prvi glavni grad. (Ne osjećate li podvalu/prevaru u ovome koja igra na naš ego?)
Na kraju kažem – neka! Neka Čakovec živi, i ne samo on! Nek nas prestigne – jer već i jest po nekim pitanjima, samo ćemo mi to shvatiti kada bude (pre)kasno. Razbijmo si već više ta naša staklena zvona i shvatimo da kulturu (u općenitom smislu te riječi) čini svaki pojedinac, građanin. Kultura “hejtanja” nije okolina koja stvara, nego ona koja je nazadna. Zato umjesto da sjedimo na kavama i jambramo, dignimo se sa stolice i stolca, pokrenimo se, nemojmo čekati da nam netko da radno mjesto na kojemu ćemo provesti cijeli život, radije stvarajmo. Gradimo, prodajmo, privlačimo, otvarajmo. Svi ćemo biti sretniji, novac će se okretati i gomilati. Ovako stisnuti, licemjerni, zatvoreni i negativni nemamo budućnosti.
A i što bi bilo da su odgovorni i dali tih 250.000 kuna za biciklističku utrku? Sigurna sam u to da su, recimo, da bi se pričalo – zašto se troši novac na to? Ili pak s druge strane – likovalo bi se nad Međimurjem jer ju oni nemaju i – utrka se ne bi ni gledala. Bitno nam je biti prvi, ali prvi smo bili u 18. stoljeću. Izgorjet ćemo ovako – metaforički – opet. Volimo se mi uhvatiti za nevažno i poricati Dravu koja teče pokraj nas.
A to da je u Čakovcu danas (srijeda, 29. travnja u 20 sati, Centar za kulturu Čakovec) premijera nove plesne predstave VRUM-a, a ne u Varaždinu? Ma koga briga za to! Što će nama to? Uostalom – što je VRUM? Mi imamo jambr, barok, glazbu i cvijeće. I sve to možemo gledati i slušati s biciklina.
P. S. Bez brige, proći će predstava i kroz Varaždin, kao što su (pretpostavljam) i biciklini.
