Što je šmrkao Paolo Coelho kad je pisao svoja djela i
koja su to tri tipa s kojima je vodio ljubav? Ja ne znam, ali
navodno zna Hrvoje Šalković – Shale.
Ostali pisci koji su se “kao” probili, za Coelhea govore da piše
literaturu po istim šablonama i prodaje zapadnjacima ispraznu
“self-help”, “new age” ideologiju koju je pokupio od istočnjačkih
mudraca.
Ne vole ga ni hrvatski desničarski portali.
– Paolo Coelho ima sotonske rogove i knjige piše uz pomoć demona
– navode Zrinka K. i njezini sektaši.
Paola Coelhoa ne volim ni ja, ali nekad sam voljela njegovu
knjigu “Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala”. I danas kad
mi je teško, sjetim se rečenica i metafora, zbog kojih se kasnije
osjećam bolje.
Sjetim se legende prema kojoj se sve što padne u rijeku Piedre –
lišće, kukci, ptičja pera – pretvori u kamenje njenog korita i
sjetim se žene koja bi najradije iščupala svoje srce iz grudiju i
bacila ga u bujicu, pa ne bi bilo više boli, ni čežnje, ni
uspomena.
Neki ljudi puštaju krila, drugi puštaju
korijenje. Oni koji puštaju krila, gledaju iz drugačije
perspektive. Razmišljala sam o tome na Korzu gledajući kroz
staklenu kocku koju su nasred trga postavili studenti Sveučilišta
Sjever kao umjetničku instalaciju.
Kako se pomičete gledajući, tako mijenjate perspektive i
pozornije gledate gradske vedute nego inače. Kroz kocku sam
pogledala kino Galeriju i činilo mi se, zbog staklene prizme, kao
da zgradu kina gledam u rijeci, čijim koritom šeću mame
Azijatkinje vukući kovčege, a iza njih lijeno ih prate njihova
djeca, koja preko usta nose medicinske maske “paris green”
nijanse zelene boje.
Iz kina je izlazio Tom Vujnović, majstor za filmske
specijalne efekte. Uputio se prema Varaždinskom placu,
prema prostorima Vanime, gdje će održati radionicu specijalnih
efekata u sklopu međunarodnog festivala animiranog filma.
– Zašto niste otišli u Hollywood? – upitah.
– Uh. Imao sam prilike. Tamo ranih devedesetih. A sad? Ne znam.
Ima puno razloga. Jedan od njih je da je lijepo biti “velika”
riba u maloj bari. U oceanu si samo girica.
– Ja volim manja kina i volim hrvatske filmove.
– To je dobro, znaš, po hrvatskoj kinematografiji najviše pljuju
ljudi koji su zadnji domaći film pogledali sredinom devedesetih i
koji sa smiješkom izlaze s projekcije “Sex & the City 2”.
– Mogu li i ja na radionicu?
Tom je samo mahnuo rukom u pozdrav.
Lijepo je biti “velika” riba u maloj
bari. U oceanu si samo girica, odzvanjale
su njegove riječi mojom glavom. Ja sam u Zagrebu bila samo
girica, mogu li u Varaždinu postati “veća” riba? – pitala sam se
gledajući u izlog kina.
“Harvie Krumpet”, pisalo je na plakatu.
– Tko je Harvie? – pitao me mališa koji je nosio masku preko
usta, na lošem engleskom, vukući me za rukav.
– Glineni tip s Touretteovim sindromom koji jede znatiželjnu
djecu – odgovorila sam na još lošijem engleskom.
Zvuk kotrljanja kotačića iza mene postajao je sve glasniji kako
se približavala njegova mama, nakratko je nastala tišina, a zatim
se tik iza mene prolomilo:
– 横柄な少し鼻水！なぜあなたはこの女性を悩ませている？ ！
– Ne znam što ste rekli, ali ovo je film Adama Elliota, ako ste
to pitali.
Ruke su mi se ledile, noge trnule od položaja u kojem sam
stajala, a mislima pruhujali stihovi nekoga drugog Eliota,
Thomasa Stearnsa:
Idite, idite, idite, reče ptica: ljudska vrsta
Ne može podnijeti vrlo mnogo stvarnosti.
Ljudi stvaraju umjetnost jer ne mogu podnijeti
stvarnost. Ja sam pustila krila i ostavila sve svoje u
Zagrebu. Cijena koju plaćam je osamljenost. Cijena je to koju svi
plaćamo za suvremeni život, a moderna nam civilizacija ostavlja
pustoš u duši. Živimo Eliotovu “Pustu zemlju”.
U 18.30 kino je bilo prepuno, nije više bilo mjesta za
mene.Prošvercala sam se na balkon. Srećom, programska direktorica
Sandra Malenica nije me primijetila. Ne znam, možda bi me pozvala
dolje i našla mi mjesto, a možda bi me otjerala ili zvala
policiju.
Djeca su se smijala, toliko različitih fizionomija, drugačijih
kultura, šareni poput balona koji su se vinuli u zrak, pa se
pitaš kako je moguće da se trgom desetak metara odavde šeću
“teški” optuženici, stotinjak metara odavde mladići staricama i
djevojčicama otimaju torbe i mobitele, a u selu nekoliko
kilometara dalje majke podvode svoje maloljetne kćeri.
Pogled s lože bio je kao pogled u rijeku ljudi. Rijeku Piedre.
Poželjela sam iščupati svoje srce i baciti ga dolje da ne bude
više boli, ni čežnje, ni uspomena. Na balkon kina Galerije sjela
sam i plakala.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
28.4.2015.
