Što je to ironija? Pjesma od Alanis. OK, može biti, ali ima ona i jedno sasvim drugo značenje. Ironija je kada te bumerang kojeg si bacio karmi pod noge prije više od polovice života pogodi točno u čelo u trenutku kada se tome najmanje nadaš. I kada to najmanje trebaš.
Idemo redom. Sve je počelo kada sam se rodila. OK, počelo je malo prije, ali da ne odemo odmah u raspravu o jednoj od četiri najdraže teme na “f” u Hrvatskoj – fetus, fašizam, feminizam i feminizirani frajer. Ovo zadnje je sintagma s dva f, znam. Ima ih još (riječi) na “f” koje uzbuđuju našu sveopću javnost i ovaj napaćeni (naprćeni?) narod, ali zaustavimo se za sada na ovima.
Odmah nakon rođenja krenula sam u osnovnu pa u srednju školu. (Jer iz ove perspektive imati sedam (šest?) godina i jest kao trenutak u vječnosti.) I dok sam u osnovnoj školi bila debela štreberica s pepeljarkama, u srednjoj sam bila mršava frajerica (evo još jedne riječi na “f”!) s pepeljarom. Nisam pušila tada, ali mi paše zbog usporedbe. Kontrasta. Nisam bila ni frajerica, samo sam si umislila da jesam. Ali ovo je moja kolumna.
Kako ne bih zauvijek imala imiđ feminiziranog frajera koji nit’ smrdi, nit’ miriši (u usporedbi samo, dakako da u stvarnosti miriši) u srednjoj sam okrenula ploču, a na drugoj strani te moje srednjoškolske longplejke nije igrao sentiš već anarhija.
Danas ne vrtim više ploče, samo filmove. Da, preneseno i doslovno. A prošlovikendnji film izgledao je otprilike ovako – parkiraš u centru Varaždina u petak navečer, cijelu noć radiš na prijavi Varaždina za Europsku prijestolnicu kulture 2020 i ujutro kad odeš preparkirati auto da ne plaćaš parking (jer svi znamo da u kulturi nema sitnog novca, samo milijuna), primijetiš da ti pola auta fali. Cijeli lijevi dio. Prvo, naravno, kao (ne)pravi Hrvat/Hrvatica posumnjaš na jednu od onih “f” riječi, jer desna strana bila je netaknuta.
Don’t Look Back in Anger, zavrti moja longplejka u meni, jer, doista, ni ne mogu pogledati natrag – fali mi retrovizor. A ne mogu obrisati ni suzu koja mi je kanula nad ovim činom (nekih huligana, pretpostavljam, koji su to napravili, opet pretpostavljam, vjerojatno u plemenitoj namjeri da me potaknu da ne gledam iza, nego samo naprijed i da mi poruče da Big Girls Don’t Cry) zato što, naime – nemam ni polovice brisača. I zaista, iako je moj život moja fešta i, iako smijem Cry if I Want To- aj dont wont tu.
Jer nije ironija u kontrapunktu mojeg bavljenja kulturom. Niti u bavljenju ovim važnim, krucijalnim projektom za Varaždin, koji je u potpunosti kontradiktoran ovom fašističkom (u prenesenom značenju te riječi) činu, već u spoznaji da sam i sama jednom davno, kada je “f” značilo samo slovo razreda u koji sam išla – napravila to isto nekom drugom. Nekome tko me razljutio.
Ne potpuno isto, ali da – potrgala sam nekome dio auta kojim se brišu suze. I ne ponosim se time. Egzorcizam je pomogao. Provjereno. A sapun nema tako gadan okus kako svi misle. Ni kukuruz ne žulja, ako staviš na njega jastuk pa onda klekneš. A alkohol je štetan i treba ga koristiti s oprezom.
Jednom loš, uvijek loš. Govorio je moj profesor matematike. Doduše, za brojeve, ali i ljudi su danas samo brojevi. Slova smo samo po potrebi. Samo kada pijemo vitamine. I kad ih trebamo za pasvorde. Ja nisam nikad bila loša, samo sam u trenutku loše izračunala, krivo procijenila.
A i time sam ujedno mislila kupiti svoj razred (jer nikada neće biti veće skupine ljudi koja će vas kontinuirano osuđivati i trpati u kutije kao u srednjoj školi. Aha.) jer sam htjela da me ne zovu štrebericom. Pa makar to morala izbrisati pomoću tuđih brisača. Djeco, nemojte to raditi, neće pomoći. Lažem, naravno, ali lažem za opće dobro.
Ne znam što je bilo u glavi onome tko je našao inspiraciju u mojem autu, da li je feminizirani frajer, feminist ili fašist. Ili misli da sam ja sve navedeno pa mi se osvećuje. Kako god – nadam se samo da nije fetus na skali kulturnog razvoja, već (samo) trenutni frajer ili frajerica (poput mene) koji je (ili koja je!) u želji za dokazivanjem taknula mračnu stranu anarhije u tom jednom trenutku vječne mladosti. Vječno glupe mladosti, možemo slobodno reći. Barem je takva bila za mene.
I tako mi se bumerang kojeg sam bacila te davne mračne noći u obliku identičnog brisača zabio posred čela, usred subotnjeg jutra, usred Varaždina, usred moje kulture. I to je ironija.
Sve se vraća, sve se plaća. Izgleda tako. Ali kud baš sad? Sva sreća da u kulturi postoje milijuni pa sam mogla to popraviti prije nego sam morala ići po prave bumerange u Zagreb jer je partner VAFI-ju Australija pa je Veleposlanstvo naručilo za dječicu prave prafcate australske bumerange, bedževe, zastavice.
Ali neću gledati natrag u engru, samo naprijed – tako da vidim druge bumerange. Moje i tuđe. I zahvaljivati “novoj” riječi na “f” – Fejsbuk – gdje postoji grupa trebam – tražim prijevoz. Pasvord: fakju4dis.
