– Izgledaš kao gnjusna ženska verzija Loua Reeda – rekao
mi je zagrebački pisac koji se fura na Michela Houellebecqa kad
sam mu rekla da prekidamo vezu jer se selim u Varaždin.
Žene su više seksi i lakše se podaju kad su bespomoćne, u mojem
slučaju – nezaposlene. Palio se samo na takve. Govorio je da
zapadnjačke žene više nisu upotrebljive, osim kad su submisivne.
Volio me samo submisivnu. Kao da sam Esther iz Houellebecqove
“Mogućnosti otoka”. Ponekad bi tražio da, poput Esther, odjenem
majicu s Betty Boop i da se u haljinici, bez gaćica, penjem po
stepenicama ispred njega.
Rajcalo ga je moje malo dupe, a tako ujedno nije trebao gledati
moje Lou Reed lice. Palilo ga je i to što sam Židovka. One su
prema općem mišljenju pokorne i poslušne, gotovo kao muslimanke.
Nije me začudilo to što mi je rekao – ružna, gnjusna, gadna,
odvratna, ogavna, neugodna – svejedno. Iznenadilo me što me
usporedio s Reedom. To je prilično dobra usporedba. Nikad nisam
razmišljala o tome.
I Lou i ja smo Židovi, imamo izražene crte lica, odajemo dojam
izgužvanosti i nikad ne bismo prodali svoje stavove za nešto
trivijalno poput slave.
Razmišljala sam o tome prolazeći pored ruševne
sinagoge. Nju je Ivan Mesek zamislio kao nekakav
galerijski centar. Bilo je to davno, ne sjećam se više detalja.
Srela sam Meseka u subotu u Šenoinoj ulici. Bojio je kravu u
društvu slikara Živka Toplaka.
– To ste drpili Drku?
– Kaj bi. To sam dopelal iz Križevaca – rekao je Toplak.
Bio je tamo i veleposlanik Irske Tim Harrington.
U društvu s upicanjenim gradonačelnikom Habušem. Mesek je nosio
šanersku kapu. On je tip poput Reeda i mene.
– Ponosan sam i sretan što sam danas u Varaždinu – rekao je
Harrington.
– No, je, pogotovo po ovakvom vremenu – netko je rekao ispod
glasa, mislim da Mesek.
– Pogle’, Timi i ja imamo iste cvikse – smijuljio se Habuš.
– A što se ovdje slavi? – pitala sam.
– Slavi se to što smo predali kandidaturu za europsku
prijestolnicu kulture.
– Slavite samo zato što ste predali papire? – primijetila sam.
Habušu se ta moja negativnost spram “najznačijnijeg
projekta u povijesti grada” nije posebno svidjela. A
veleposlanik se odmah zabrinuo za buraza po cvikama.
– Zašto je Habi tako potuljen? – pitao je Tim.
– Zato što mu dekan FOI-ja ne dopušta da osnuje nadzorni odbor u
Tehnološkom parku.
Na tu temu htio se nadovezati i Radelić, pokušavajući izreći
nešto o “našim ljudima”, ali ga je usred rečenice prekinuo
Raymond Rojnik mlatnuvši ga po potiljku knjižicom na kojoj je
pisalo “Matching mismatching”.
Nakon toga svi su se pokupili. Samo su Mesek i Toplak, poput zen
budista oslobođenih svjetovnih strasti, poslijepodne marljivo
bojali kravice.
Šetnja pored sinagoge navela me da u ponedjeljak otiđem
na vodotoranj. Rođaci iz Amerike rekli su mi da sam
nasljednica stare kuće u Varaždinu, kad su čuli da je Josipović
najavio da će se vratiti imovina nasljednicima stradalih u
Holokaustu. Pripadala je mojem djedu.
– A kaj bi vi i da dvorce vraćamo potomcima onih koji su v
srednjem vijeku ostali bez njih? – pitala me službenica s
brčićima.
– Za dom spremna.
– Već nam je puno Židova podneslo zahtjeve, ali skoro niko nije
niš dobil – rekla je gladeći brkove.
– Zašto?
– Je pak današnja Hrvatska neje pravna sljednica NDH i nema
obveze prema Židovima.
– Ja bih svejedno predala zahtjev.
– Bum vam donesla papere kaj spunite.
Čekajući službenicu s brčićima, razmišljala sam o prvoj
rečenici iz Houellebecqove “Mogućnosti otoka”.
Dobrodošli u vječni život, prijatelji moji.
Vječni život tamo je opisan kao prava muka. Kao da se nalaziš u
telefonskoj govornici nakon smaka svijeta. Možeš obaviti poziva
koliko hoćeš, ali ne znaš je li još itko preživio i jesu li tvoji
pozivi samo monolozi luđaka.
Ovako se vjerojatno osjećao moj djed u logoru Slana kad je golim
rukama odvaljivao hrgavi otočki kamen. Kad čovjek provodi vrijeme
koje je potrebno da tko ili što dođe, zaboravi što uopće čeka i
na kraju ga dočeka smrt.
Ženska verzija Hitlera nosila mi je obrasce držeći ih kao da su
oružje. Čekajući smrt u vodotornju, osjećala sam se kao moj djed
pred strijeljanje.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
21.4.2015.
