Što manje znaju – to više laju, dobra stara izreka iz popularnog
Alana Forda, kultnog stripa mnogih generacija
vrlo je aktualna posljednjih dana nastave, kad je najaktualnije
žicanje ocjena i gunđanje na iste.
Usprkos tomu što većina učitelja šakom i kapom poklanja ocjene
samo da im se lajavci skinu s vrata, još će se naći onih koji
nisu s nečim zadovoljni.
Samo ga daj
Klinac nižih razreda na Likovnoj kulturi packa cijele nastavne
godine radove kao da se po papiru šetala pijana mačka sa šapama i
repom umočenim u boje, učitelj mu pokloni zaključnu ocjenu
odličan – nitko da bi se bunio, nitko da bi zinuo. Jer, poklon se
podrazumijeva. Što bi metodičari Likovne kulture rekli kad bi
vidjeli masovno ispoklanjane 5,0 razredne prosjeke iz Likovne
kulture bolje da ni ne znamo. Degradacija predmeta samo takva.
Ali, objašnjenje za nezaslužene petice je ‘Pa trudio se’.
Isti taj klinac cijele nastavne godine na Glazbenoj kulturi nije
naučio tekst niti jedne jedine pjesmice, zijeva kao som na suhom
kad se pjeva i tu i tamo ispusti neki ‘aaaaaaaaaaa’, ‘oooooo’,
‘eeeeeeeeeee’ uglavnom kad čuje ostatak razreda da to pjeva. Isti
taj učenik nije ‘ubrao’ niti jednu ritamsku cjelinu kod sviranja,
nema pojma s pojmom koje glazbeno djelo je slušao, kod slušanja
ozbiljne glazbe broji muhe po razredu (jer on sluša Bešlića i
Bulića, što mu učitelj ima puštati tamo nekog Mozarta i te neke
lijeve, odavno mrtve muzičare), pokloni mu se ocjena odličan, ni
hvala da bi rekao.
Iz Vjeronauka ionako svi imaju odličan. Fantastičan predmet za
dizanje prosjeka.
I onda, kad učitelj zaključi da klinac ne zna nastavne sadržaje
iz Prirode i društva niti za dovoljan, a kamoli za ocjenu dobar,
zaključi mu dovoljan, a nakon što mu je dao priliku da se iskaže
i napiše zaostali ispit uz pomoć bilježnice, a ovaj uprska motku
i napiše za minus jedan, a ne za samo jedan, e onda nastane frka.
Nema veze što je djetetu ionako nezasluženi prosjek za opći
uspjeh vrlo dobar. Razbješnjela majka juri ravnatelju, jer joj,
naravno, svako slovo iz e-imenika momentalno dolazi na mobitel, a
ona ništa drugo ne radi nego surfa po fejsari i po mobitelu i
sipa drvlje i kamenje na zlog učitelja koji je njezinom
djetešcetu eto zaključio dovoljan iz neznanja. Iako, realno,
djetešce zaslužuje čisti nedovoljan. Što manje znaju to više
laju. Neki zaista ne znaju kad trebaju zatvoriti usta i
zašutjeti.
Da rezimiramo. Učeniku, za kojega je zapravo i opći uspjeh dobar
vrh, poklone se ocjene da prođe s vrlo dobrim, i još se na
poklone dolazi raditi reklamacije. Ali ne učitelju samom, već
direkt ravnatelju. A ravnatelji k’o ravnatelji, neki jedva
dočekaju da svoje podanike dočekaju na nož.
Pomozi sirotu na svoju sramotu
I taj slogan, ‘Pomozi sirotu na svoju sramotu’ je vrlo aktualan
zadnjih dana nastavne godine. Neki ljudi jednostavno ne mogu
shvatiti da im se išlo na ruku, da im se pomoglo koliko se moglo,
njihove su intelektualne sposobnosti na toliko niskom stupnju da
smatraju da se sve što im se pomoglo podrazumijevalo da se moralo
dogoditi. A ako smatraju da nije bilo dovoljno, opet jure
tužakati i cviliti ravnateljima. Čisto da se učitelji zapitaju
tko je ovdje lud? I dobra stara ‘Što je meni ovo trebalo?’
Epilog je najčešće učiteljska linija manjeg otpora, podijeliš
petice, pokloniš pozitivne ocjene (ali ne bilo kakve) i imaš mir.
Malci genijalci
Zadnji tjedan nastave isplivaju na vidjelo mali genijalci. To su
oni koju cijele godine vuku negativne ocjene iz pet – šest
predmeta i kad dođe do stani – pani, kad treba pasti razred,
odjednom isprave po tri četiri jedinice i završe ili na produžnoj
ili na razrednom ispitu. Genijalci u par dana svladaju cjelokupne
nastavne sadržaje cijele nastavne godine. Fenomeni. Dostojni
divljenja. Svaka čast.
Preispitivanje ocjena
Postoji i ‘institucija’ zvana ‘preispitivanje ocjena’.
Preispituje se treća, četvrta ili peta jedinica i to iz onih
predmeta koje učenik smatra ‘najlakšim’. Razrednici, primjerice,
savjetuju učenike koji trebaju pasti razred, da traže
preispitivanje ocjena. Onda učiteljsko vijeće imenuje tročlanu
komisiju koja treba ‘preispitati’ je li nastavnik pokvarenjak,
djecomrzac i sadist jer je učeniku dao jedinicu. Ishod nalaza
tročlane komisije je za učitelja potpuno nevažan. On je
kompromitiran kako god gledano. U slučaju prolaska učenika, u
slučaju da učeniku komisija ipak zaključi pozitivnu ocjenu,
potvrđuje se sumnja da je zao učitelj zaista sadist i djecomrzac.
U slučaju da je učiteljeva negativna ocjena smatrana opravdanom,
neće mu se nitko ispričati, neće biti materijalne satisfakcije.
Učitelj je pred svojim kolegama morao dokazivati da je doista
uredno i vrijedno odrađivao svoj posao. Ponižavajuće.
Ali, učenikova pisana tvrdnja je ‘jača’ od svih učiteljevih
ocjena i bilješki. Pa je bila potrebna tročlana komisija da
potvrdi ili demantira riječi jednog balavca ili njegovog ‘Što
manje znaju to više laju’ roditelja.
A zašto ne bi
Ima pjesma dragog nam Grigora Viteza A zašto ne
bi, pa se tako pitamo, a zašto se ne bi preispitivale, recimo,
odlične ocjene?
Imaš sve odličan? Petnulaš si? Hajde ti, Miki, na razredni ispit
pa da vidimo je li tvoje znanje zaista odgovara tvojim peticama.
Preispitivanje svake petice. Iz svakog predmeta.
Već je zaista vrijeme da se ukinu završne ocjene, one su izgubile
svaki smisao. Tuli se i rida radi četvorke, baca se prvog mosta
zbog trojke, roditelji vrište zbog dvojke koja postaje endemska
ocjena. Završna ocjena iz svakog predmeta trebala bi se temeljiti
na državnom ispitu, sastavljenom izvan ustanove,
standardiziranom, pa kom opanci kom obojci.
Možda bi tada učitelji dočekali kraj nastavne godine s manje
stresa.
