Došlo neko takvo vrijeme, što bi rekao znameniti Igor Mandić, da
su crkveni velikodostojnici u Lijepoj Našoj odjednom počeli
voditi nemalu brigu o svojim vjernicima.
Ne, naravno, o njihovu zdravlju ili o egzistencijalnim
problemima, već o njihovu broju koji, čini se, polako, ali
sigurno opada. Baš kao što opada i broj crkvenih brakova, ako
ćemo vjerovati podacima Državnog zavoda za statistiku.
U nas, doduše, još uvijek postoji znatna većina onih što se iz
kojekakvih razloga deklariraju kao pripadnici katoličke crkve,
ali istovremeno ne prakticiraju vjeru niti vjeruju u ideološke
konstrukcije koje im se već dugi niz godina serviraju s oltara.
Razloga za to je mnogo.
U intervjuu koji je ovih dana objavljen u Globusu, ugledni
varaždinski franjevac Bono Zvonimir Šagi kao
jedan od problema detektira svojedobno uvođenje vjeronauka u
škole.
‘Sad imamo vjeroučitelja kojeg nikada ne vidiš na misi, ili
rijetko kada. Mi smo nekad imali i srednjoškolce i studente i sve
druge za vjeronauk, a sad nemaš ni osnovnoškolca do kraja, završi
svetu potvrdu i više nikada neće doći na vjeronauk. Dakle, ništa
nismo dobili s vjeronaukom u školi. Mi smo prije imali više
vjernika nego sada. U vrijeme komunizma smo imali više vjernika
nego sada.’
Ozbiljniji teolozi, ako ovdje nije riječ o pukom, udžbeničkom
oksimoronu, protivili su se vjeronauku u školama od samog
početka.
Svoja razmišljanja argumentirali su činjenicom da vjeronauk, kao
predmet koji se temelji na nekritičkom prihvaćanju mitoloških
predaja, podriva cijeli koncept suvremenog obrazovnog sustava
koji bi po definiciji morao biti zasnovan na golim znanstvenim
faktima.
Čarima indoktrinacije bilo je međutim izuzetno teško odoljeti.
Tada, prije dvadeset i kusur godina, Kaptolu nije padalo na pamet
propustiti priliku da stavi šape i na obrazovni sustav.
U međuvremenu smo došli do toga da upravo Crkva stopira rad na
kurikulnoj reformi, određuje što će se i kako predavati u
školama, kao i do činjenice da su upravo vjeroučitelji, ako
govorimo o zapošljavanju i o izboru u zvanje, nerazumno
povlašteni u odnosu na ostatak kolega iz školskih zbornica.
Bilo je, naravno, potpuno naivno vjerovati u to da će se
kaptolski apetiti zadovoljiti okupacijom osnovnih i srednjih
škola.
Veliko finale spektakularne crkveno-obrazovne farse, uz
rasturanje Hrvatskih studija koje se odvijalo
paralelno s time, trebalo je biti potpisivanje ugovora između
Filozofskog fakulteta i KBF-a u
listopadu 2016. godine.
Ugledajući se u Goethea, odnosno u drevnu
legendu o putujućem učitelju i alkemičaru koji se uortačio s
đavlom, Ivo Brešan je prije četrdesetak godina
objavio dramu ‘Nečastivi na filozofskom fakultetu’. Kao što je
poznato, riječ je o parodiji na temu komunističkog i katoličkog
dogmatizma.
Kako literatura nerijetko anticipira ono što će se sutra događati
u stvarnosti, tako smo, eto, doživjeli i to da Brešanova groteska
postane itekako stvarna u režiji rektora Borasa
i dekana FF-a Vlatka Previšića.
Kao što je Brešanov glavni lik, profesor filozofije i predratni
marksist Fausner, sklopio pakt s vragom, tako je i dekan Previšić
dogovorio jedan sličan pakt, a sve s namjerom da se dokine
sekularnost i autonomija jedne visokoškolske institucije koja
datira od 1669. godine.
Da je pomno razrađeni plan tada upalio, svi kroatisti, sociolozi,
povjesničari i filozofi preko noći bi zapravo postali
vjeroučitelji.
Pogrešno bi, dakako, bilo kazati da je Crkva odustala od svog
temeljnog poslanja. Osim jagme za parama i stvaranja što šire
mreže društveno-političkog utjecaja, Crkva drugoga poslanja
nikada nije ni imala.
Agresivna, nazadna i netolerantna, zainteresirana za
rehabilitaciju ustaštva i dezavuiranje svih stečevina sekularnoga
društva, ovdašnja Crkva, izdašno dotirana iz državnoga proračuna,
toliko je odnarođena da uopće nije u stanju shvatiti, poučena
onime što se nakon desetljeća klerikalne diktature upravo događa
u Irskoj i Španjolskoj, kako sama sebi radi o glavi.
Na tom tragu, ako će dakle i to biti jedna od garancija polaganog
gubitka utjecaja, što je otprilike u dosluhu s argumentacijom
koju mi je u jednom usputnom, neobaveznom razgovoru prije godinu
dana iznio Žarko Puhovski, poneki cinik mogao bi zaključiti da
čak ni vjeronauk u školama, dugoročno gledano, uopće nije bio
tako loša ideja.
