Na prijedlog predsjednika stranke Andreja
Plenkovića, Predsjedništvo HDZ-a razriješilo je dužnosti
političkog tajnika Davora Ivu Stiera i
međunarodnog tajnika Miru Kovača. Premda se
vodstvo stranke svim silama trudilo uvjeriti javnost kako su
disonantni tonovi između Plenkovića s jedne te Stiera i Kovača s
druge strane pokazatelj stranačke demokracije i svjetonazorske
širine, recentna smjena istaknutih članova partije dokaz je da
demokratičnost rapidno gubi na cijeni kada joj se pretpostave
sasvim konkretna pitanja političke moći i utjecaja.
Premijerovo neslaganje sa stranačkim tajnicima, dakako, nije od
jučer. Osim evidentnih ideoloških razlika koje su se ispriječile
među njima, Stier i Kovač zamjerali su Plenkoviću i neka druga,
ajmo to tako reći, tehnička rješenja. Stier mu tako nikada nije
oprostio raskid s Mostom i naknadno koaliranje s HNS-om, a Kovač
činjenicu što ga nije ostavio na funkciji ministra vanjskih
poslova.
Uzroke sukoba valjalo bi dakle tražiti u ne tako dalekoj
prošlosti, a Stierovo i Kovačevo istupanje na zadnjem saboru
stranke poslužilo je tek kao povod otvorenom ratu. Nije trebalo
biti bogzna kako mudar, od samoga početka, otkako je od
Karamarka preuzeo kormilo stranke, bilo je jasno
da će Plenković, pored dezorijentiranog, obespamećenog SDP-a i
somnambulnih opsjenara iz Živoga zida, najveću oporbu imati
upravo u renegatima iz vlastitih redova.
Stier i Kovač pripadaju proklerikalnoj stranačkoj frakciji čiji
je politički koncept nedavno dobro definirao Ivica
Đikić: teror katoličkih vrijednosti i ideja, borbeni i
besmisleni antikomunizam, smanjivanje manjinskih prava,
glorifikacija slobodnog tržišta, koalicija s Mostom, Nezavisnima
za Hrvatsku i Hrastom te prekidanje saveza s SDSS-om i HNS-om.
Riječ je o ljudima koji ne skrivaju svoje dobre veze s
proustaškom emigracijom i ne libe se toga da u osvjedočenim
filofašistima prepoznaju prosvjetitelje. Poučen nemilim iskustvom
vladavine Tihomira Oreškovića i Tomislava
Karamarka, liberalniji dio javnosti čini se s pravom
strahuje da će, ovisno o tome kako bude rastao utjecaj tipova
poput Stiera i Kovača unutar stranke i Vlade, Hrvatska u dogledno
vrijeme stati rame uz rame Orbanovoj Mađarskoj i postati bastion
konzervativizma, isključivosti i nesloboda.
Takvi će zasigurno gajiti simpatije prema Plenkovićevoj odluci da
dojučerašnje najbliže suradnike razriješi dužnosti. Bilo bi
međutim prema vlastitoj pameti prilično neodgovorno povjerovati u
to da su premijerovi zadnji potezi motivirani strahom za
budućnost ove države. To što se premijer sada odriče svojih
bliskih kolega prije svega je rezultat nagonskog osjećaja za golo
političko preživljavanje.
Kada bi Plenkoviću zaista bilo stalo do hrvatske budućnosti, tada
njegova stranka ne bi bila instrument za ostvarivanje kaptolskih
interesa. Niti bi se školski kurikuli pisali u sakristijama. Ne
bi tada ploča s pokličem ‘Za dom spremni’ godinu dana zjapila u
Jasenovcu. Niti bi, na kraju krajeva, ‘ZDS’ bio stari hrvatski
pozdrav. Ne bi Sabor bio pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu.
Niti bi Hrvatska drugom suverenu, u ovome slučaju Vatikanu,
plaćala apanažu u rangu ratne reparacije. Ne bi veterani slagali
program nacionalne televizije i zabranjivali kazališne predstave.
Ne bi se tada Hrvatska, da skratim, pod njegovim pokroviteljstvom
pretvarala u poligon za desničarsko eksperimentiranje politikom,
kulturom, znanošću, odgojem i medijima, kako nekidan reče Božo
Kovačević. Bilo bi zaista ohrabrujuće kada bi Plenković o
dobrobiti i budućnosti ove zemlje mislio barem upola toliko
koliko misli o vlastitoj budućnosti u premijerskoj fotelji.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi
autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala
Varaždinski.hr
