Svijet je skrenuo… garant!
Često puta pomislimo: ‘E sad sam sve vidio, ništa me više ne može
iznenaditi’. Malo sutra, ako ne i preksutra. Učiteljsko zanimanje
postaje sve jadnije i svaka se šuša može iživljavati nad nama. Na
nas urlaju djeca, roditelji, kumice na placu, ravnatelji,
savjetnici, ma na nas se izderavaju i šikaniraju nas svi mogući.
Slijedi i dokazni materijal za ovu moju tvrdnju.
Kad te šofer pobere na red
Izlet. Udaljenost nekih 100 – 120 km od škole, sadržaja na izletu
malo, skoro pa ništa, većina vremena predviđena da se djeca
naigraju na livadi i u prirodi, ali cijena svejedno paprena.
Roditelji pristali, roditelji platili, neka se djeca zabave,
poigraju, vide nešto.
Izlet je protjecao uredno, djeca se zabavljala, vidjela nešto. U
poslijepodnevnim satima, nakon dugotrajne igre na suncu, odlučeno
je da učenici pogledaju u miru i hladu film, da se maknu s jakog
sunca i sparine, da dođu malo ‘k sebi’ kako ne bi onako vrući i
znojni i uspuhani sjeli u autobus.
Usred filma u salu ulijeće podivljali vozač autobusa koji je
vozio djecu i zaurla na učiteljice: ‘Do kad vi mislite biti
ovdje?’. Učiteljica pristojno odgovori da dok ne završi film, a
druga doda do otprilike 16.30.
To je izazvalo pjenu na ustima vozača: ‘Pa što vi mislite, da ću
ja biti tu do 8 sati? Ja moram u 6 sati vratiti autobus. Kakvo je
ovo ponašanje!!!’ i zajapuren se okrene na peti i izjuri van.
Nigdje ne piše u dogovorenom aranžmanu da se učiteljice s djecom
moraju vratiti do 6 sati kući. Ali nigdje ni ne piše da se vozač
ima pravo derati na učiteljice. I to pred djecom.
Epilog: jedna je učiteljica istog trena nazvala agenciju i dala
pritužbu na vozača i njegovo ponašanje pa je vozač nakon nekoliko
telefonskih intervencija malo smanjio doživljaj u povratku (ali
to ga nije sprječavalo da vozi i preko 90 km/h i siječe zavoje i
obori rekorde u brzom dolasku kući iako je imao pun autobus
djece).
Zar smo dotle došli? Djeca, odnosno roditelji plate izlet. Za
svoj novac očekuju uslugu koja je dogovorena u agenciji. Pa zar
će neki nabrijani vozač onda određivati kad će se djeca vraćati
kući s izleta? Kojim si je macho pravom taj vozač uzeo za pravo
da urliče na učiteljice? Srećom, učiteljice su se svačega u svom
radnom vijeku nagledale pa su problem divljeg vozača riješile
jednim telefonskim pozivom.
Fikus pratnja
O obveznoj turističkoj pratnji ne vrijedi trošiti slova na
tipkovnici. Od fikusa ima više koristi nego od većine takvih
pratitelja. Ali moraju biti u autobusu, što’š. Pratnja na
spomenutom izletu nije glasa izustila o tome kroz koje se
dijelove Hrvatske vozimo, ni glasa pustila nije o županijama kroz
koje prolazimo, ni jednu zanimljivost nije rekla, ali je uredno
pokušavala pozvati djecu da šetaju po autobusu i pjevaju na
mikrofon što su učiteljice zabranile jer smatraju šetanje po
autobusu opasnim.
I tako. Pratnja je zaradila dnevnicu (veću od dnevnice
učiteljica), ručak, odmorila nožice u cjelodnevnom sjedenju, a da
nije potrošila baš glasa ni nešto se pretjerano aktivirala.
Vjerojatno bi se priča i priča s izleta raznih dalo ispričati.
Lov na petice
S krajem svibnja otvara se sezona lova na petice i počinje
hodočašće roditelja u škole da besramno žicaju nezaslužene
ocjene. Najjači su oni koji su kroz godinu skupili npr. ocjene 4,
3, 4, 4, 3, 3, 5, 3 i dođu i pitaju: ‘A mogu odgovarati za pet?’.
Najveći žicari su učenici sedmih i osmih razreda kojima se svaka
ocjena boduje za srednju školu pa kalkuliraju, na žalost tek kad
dođe pet do dvanaest (gdje ste djeco bili prije, cijele vam se
godine papagajski ponavlja ‘Učite, djeco! Učite, djeco!’).
Međutim, lakše je nažicati nego (na)učiti.
Pritisci kojima su učitelji izloženi zadnjih dana nastave su
neopisivi. Em ih stišću djeca, koja se ne libe puštati nerijetko
krokodilske suze i histerizirati, em ih pritišću roditelji,
ponekad i kolege agitiraju za neke ‘svoje’ znance, još ako
ravnatelj ima nekog utjecajnog roditelja čije dijete nema
spektakularne ocjene, ali ima spektakularne ambicije, veselju
kraja nema. Bez Normabela ne možeš u školu.
Sjećam se kolegice koja je imala običaj da zadnja dva tjedna
nastave nije više razgovarala ni s kim u zbornici. I na “dobar
dan” bi režala. Sve samo da izbjegne pritiscima. Koliko je
puta ona bila kod ravnatelja na “ispiranju mozga” i žicanju
ocjena ne može se ni izbrojati.
Što kad svepetaš tresne na zemlju?
Čitam članak s podnaslovom: ‘Gimnazijalka se liječila na
psihijatriji jer nije prošla s prosjekom ocjena 5,0’ (izvor:
jutarnji.hr).
Čudno? Pa i nije. Boris Jokić je nedavno nešto
na tu temu rekao, kako ne bismo trebali težiti da učenici baš u
svemu budu izvrsni, jer je to jako teško i iziskuje puno živaca i
napora već bi trebalo usmjeriti znanje i sposobnosti područjima
kojima su učenici skloni i u kojima će biti izvrsni bez
preforsiranog truda.
U srednjim su školama s pravom skeptični prema superodlikašima:
‘Superodlikaši sigurno nisu sinonim za darovitu djecu. Ako mi
dozvoljavamo osnovnim školama da se učenjem napamet dobiva ocjena
odličan, onda to nije darovitost – kaže Zlatko
Stić, ravnatelj Prirodoslovne škole Vladimira Preloga.’
(izvor: jutarnji.hr)
Od prvog razreda osnovne škole tupimo roditeljima da ocjena nije
mjerilo znanja, ali svejedno svakog dana nakon škole roditelj
pita dijete: ‘Jesi li danas dobio koju ocjenu?’. Borba s
vjetrenjačama.
Do kad tako?
Dok se sustav ne posloži tako da se ocjenjuje stvarno znanje i
sposobnosti, a ne ocjene, dok se učenici ne budu svrstavali prema
sposobnostima, a ne ocjenama, dok se ne promijeni sustav
vrednovanja, dok ne uvedemo A, B i C programe u koje ćemo
učenike već u petom osnovne usmjeravati prema mogućnostima i
prilagođavati im programe kojima ćemo ih školovati za njima
primjerena buduća zanimanja, dotle dok Marica s IQom 75 bude
htjela biti doktor kvantne fizike i štrebala za peticu koju će
izmamiti uz pomoć roditelja i suza, do tada će kraj nastavne
godine biti obična sezona lova na petice.
