Mi učitelji držimo stišane ili ugašene mobitele po torbama i džepovima kaputa i za vrijeme dok smo u školi, ne diramo ih. I gle čuda, živi smo. Živi su i oni klinci koji imaju pametne roditelje, a ne pametne telefone. Mobitelima nije mjesto u školama i točka. Ma koliko se neki ne slagali sa mnom.
Nije Grinch ukrao učenicima Božić nego je Varaždinska županija
ukrala, pardon – zabranila uporabu mobitela u školama. Kuku i
lele, avaj i jao. Nastala je pometnja, pobuna svjetskih razmjera.
Panika ravna pojavi tsunamija, erupciji vulkana i
zemljotresu od 9 stupnjeva Richtera istovremeno. Učenici su se
pobunili, zavapili, zajaukali u agoniji ‘Kako ćemo bez
mobitela?’.
Sakaćenje
Mislim, stvarno. Kako netko može odsijecati dragoj dječici
‘ruku’? Kako im netko može braniti koristiti dio tijela? Jer
njima su ruke srasle s mobitelima. Uši im ne funkcioniraju bez
slušalica barem. Imaju apstinencijsku krizu ako svakih pet minuta
ne pogledaju je li ih tko zvao, je li im stigla kakva poruka, što
ima nova na facebooku / instagramu / twitteru.
Zli ljudi žele djecu ostaviti bez izvora informacija punih pet –
šest sati koliko su u školi. Što ako neki influencer (lijepe li
hrvatske riječi – op. a.) kojeg pobožno prate, objavi nešto vrlo
važno baš u vrijeme kad su oni u školi? Prepreprestrašno.
Opće je poznato da današnje generacije mladih ne mogu preživjeti
bez mobitela. Bez vode da. Bez zraka da, ali brate mili bez
mobitela nikako. To im je jedan od temeljnih životnih uvjeta
(voda, zrak, toplina, svjetlost i mobitel).
Kako roditelji danas kažnjavaju djecu? Zaplijene im mobitel
(tablet, računalo). Oni okrutniji roditelji zaplijene samo punjač
pa gledaju agoniju umiranja baterije i očajan pogled sirotog
djeteta dok mu baterija polako jenjava.
Zašto paničare?
Panika dječicu hvata jer mogu koristiti mobitele u školama
samo u hitnim slučajevima, a ‘ne znaju’ kad je hitni slučaj
ako im je mobitel ugašen. Blago našim generacijama koje su rasle
bez mobitela, mi nikada nismo imali hitne slučajeve, škola je
imala jednu telefonsku liniju i nitko nas nije uznemiravao u
‘hitnim slučajevima’.
Netko bi fakat trebao toj djeci objasniti da “gdje ima volje ima
i načina” pa ako i bude kakav hitni slučaj će se već naći način
da se dijete o tome obavijesti, a ako djetetu ne bude dobro, ako
mu u školi pozli, onda uvijek postoje profesori da mu
obavijeste roditelje o tome.
Paničare dječica jer ne smiju imati upaljene mobitele niti pod
odmorima. Pa će morati međusobno komunicirati i družiti umjesto
da tipkaju po mobitelu svaki u svojem kutu. Strahota. I neće moći
snimati sebiće po školskim WC – ima. Ni objavljivati patkanjuške
po fejsari. Uz komentar, na primjer, ‘preživjela kemiju,
tulum večeras’.
Čovječe kuži panike kad ne možeš pet sati vidjeti tko ti je
lajkao neku fotku ili odgovorio na status!? Užas. To je teško
preživjeti. Cijelo bi vrijeme na nastavi bili u mislima s
fejsarom. Tko mi je pisao? Tko mi je lajkao?
Kažu učenici da se koriste korisno mobitelima na nastavi. Aha.
Čim profesor nešto u svojem izlaganju spomene, oni masovno
guglaju i traže taj pojam kako bi što više naučili. Mo’š
misliti.
Revolucija
Digli klinci revoluciju. Skoro pa navukli žute prsluke pa
se ipak izborili da smiju pod odmorima upaliti
mobitele. Ne dižu dječica revoluciju kad se treba izboriti za
mjere protiv nasilnih učenika od kojih i sami često stradaju, ne
dižu revolucije zbog besmislenih nastavnih programa, ali eto,
dižu revoluciju zbog zabrane korištenja mobitela.
Razvijene su zemlje već zabranile mobitele u školama. Kod nas je
samo Varaždinska županija to napravila. A trebalo bi zapravo
nabaciti zabranu na nacionalnoj razini.
Mi učitelji držimo stišane ili ugašene mobitele po torbama i
džepovima kaputa i za vrijeme dok smo u školi ne diramo ih. I gle
čuda, živi smo. Živi su i oni klinci koji imaju pametne
roditelje, a ne pametne telefone. Mobitelima nije mjesto u
školama i točka. Ma koliko se neki ne slagali sa mnom.
Vatice i šljokice
Opet je ono doba godine kojem u nazivniku stoji ‘kič’. U doba
Adventa brojne učiteljice kao da nikad Učiteljskog fakulteta i
metodiku likovne kulture vidjele nisu.
Ukrašavaju se vrata i zidovi učionica snjegovićima od vate,
Djedovima Mrazovima s vatenim bradama, jelkicama posipanim hrpom
šljokica. Na prozore se lijepe šljašteći ukrasi. Nije bitna
metodika likovne kulture, bitno je da se što više sjaji.
Izrađuju se ukrasi za božićna drvca od tjestenine, žitarica i još
neke hrane. Dok brojni ljudi gladuju, gdjegdje se hranom igraju i
rade ‘ukrase’ i čestitke od nje. Jelke se kite lancima od
kokica. Kič se širi brzinom svjetlosti.
Ne bih voljela biti profesor metodičar likovne kulture u
adventsko doba. Mislim da im oči krvare kad vide sve što
nadobudne učiteljice i učitelji povješaju po školama i
učionicama. Kao da su prošli kroz fakultet, ali fakultet nije
prošao kroz njih.
Osnovnoškolski Alzheimer
Nedavno čuh jedan razgovor mame i djeteta nižih razreda osnovne
škole. Pita mama: ‘Što ste danas radili u školi?’ ‘Ništa.’,
kaže milo zlato.
Mama je uporna: ‘Pa dobro, imate li što za zadaću?’ ‘Ne
znam. ‘zlato će. ‘Jesi li se igrao s prijateljima pod
odmorom?’ mama ne odustaje.
‘Ne znam’ ni zlato ne odustaje. I tako u nedogled. Na svako
mamino pitanje odgovor je ili ‘ništa’ ili ‘ne znam’.
Dječica kao da imaju osnovnoškolski Alzheimer pa čim izađu iz
škole zaborave sve što su tog dana u školi radili. Ili se u
školi zaklinju na čuvanje tajne što su radili tog
dana.
I onda roditelji jedan drugome prepričavaju: ‘Opet nisu ništa
radili u školi’.