'Nije znanje moć. U današnje vrijeme neznanje je moć. Neznanje je glasnije, agresivnije, zauzima sve više prostora u javnosti. Glas dižu polupismeni i nepismeni, ali ustaški 'osviješteni.'
U Zadru, u jednoj školi, srednjoj školi, dječak je djevojčici
utisnuo užareni upaljač u ruku i ostavio žig u obliku slova U,
usput joj objasnivši kako se sad može pohvaliti da je prava
ustašica. Isprva se dječaku nije dogodilo ama baš ništa.
Ravnatelj škole sve je okarakterizirao kao ‘dječju igru’, nije
zvao niti policiju niti liječnike iako se radilo o ozbiljnoj
tjelesnoj povredi (s doživotnim posljedicama). Tek nakon reakcije
roditelja žigosane djevojčice učenik će dobiti neke pedagoške
mjere. (A jakih li mjera na raspolaganju, eno mali se sav trese
od straha. – op. a.)
Što današnja djeca znaju o ustašama?
Stvarno, postavlja se pitanje što današnja djeca znaju o
ustašama? Društvo nam tolerira ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’,
veliča se pjevač koji pjeva o Jasenovcu i Gradišci Staroj (tekst:
‘Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara / Kroz
Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure / U Čapljini,
klaonica bila, puno Srba Neretva nosila / Oj Neretvo teci iza
stranu, nosi Srbe plavome Jadranu / Ko je moga zamisliti lani, da
će Božić slavit partizani / Tko je reka, jeba li ga ćaća, da se
Crna Legija ne vraća…’) , poziva u svojim pjesmama na mržnju,
veliča ustaška obilježja.
Što djeca znaju tko je Maks iz pjesme? Tko je Jure Francetić? Tko
su njegovi ‘crnci’? To su njima neka imaginarna imena, likovi iz
video igrica, a ne zločinci koji su stvarno djelovali na području
NDH.
Što djeca znaju o NDH? Mladi tu pjesmu pjevaju, urlaju, deru se,
slave i pjevača i ustaštvo, ne znajući ni sami što pjevaju, koga
opjevavaju i što slave. Društvo sve to tolerira.
Na javnim portalima na internetu dozvoljava se vrijeđanje svakoga
tko drugačije misli, često se nađu dječica do 18 godina kako
napadaju i vrijeđaju sve koji ne misle da je dotični pjevač
veličina, koji osporavaju legalnost ustaškog pozdrava i osuđuju
nošenje ustaških simbola, vrijeđaju sve koji ukazuju na
povampirenu prošlost koja ustaje iz mraka.
Koliko i što djeca uče o ustašama iz povijesti u školi? Očito ne
dovoljno. U novom kurikulu povijesti neće učiti ni toliko koliko
uče sad. Ustaše i Jasenovački logor ne smještaju se u endehaziju
već u tamo neku drugu Jugoslaviju u neko drugo vrijeme
(‘…Holokaust na području Jugoslavije u ratu i poraću…’ –
detaljčić iz novog kurikuluma povijesti).
Nije znanje moć. U današnje vrijeme neznanje je moć. Neznanje je
glasnije, agresivnije, zauzima sve više prostora u javnosti. Glas
dižu polupismeni i nepismeni, ali ustaški ‘osviješteni’. U većini
su. Jači su. Došlo je vrijeme kad su pametni zašutjeli. Rekao bi
Ivo Andrić: ‘Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala
progovori, a fukara se obogati!’
Uzori mladima
Okrenimo se oko sebe i pogledajmo tko su današnjoj djeci uzori?
Političari sumnjivih obrazovnih i moralnih kvaliteta, ustašoidni
pjevači, pokvareni i lažljivi poduzetnici, poreznoutajivački
kvazidomoljubni sportaši i tako dalje.
Društvo nam je općenito srozanog morala i društvenih vrijednosti,
stoga ni ne čudi da klinac od 16 godina utisne žig djevojčici i
ostavi joj trajno slovo U na ruci, ne misleći pri tom što joj je
zapravo napravio. Dijete nije bilo svjesno tog U, te riječi
‘ustaša’. Jadni su i komentari na društvenim mrežama i portalima
u stilu: ‘Ukinimo onda slovo U.’
Društvo nam je do srži bolesno, bolest prelazi u kroničnu i
neizlječivu. I sve to djeca i mladi upijaju kao spužve, jer znamo
da su odrasli djeci uzor.
Post festum?
Hoće li se što postići kaznom dječaku? Teško. Djevojčici će
ostati taj U na ruci, dječak će završiti školu i s pedagoškom
mjerom, ali ako ga se ne educira on će i dalje biti uvjeren da
ništa strašno nije napravio.
Pa što je to jedno U na nečijoj nadlaktici? Kada će konačno
javnost shvatiti da je edukacija važna, da je učenje SVIH
dijelova povijesti jednako važno, da povijest ipak ne kroje
pobjednici ni trenutna vlast? Potrebno je da djeca u školama
detaljno uče tko su i što su bili ustaše, što su radili i pod
čijim su blagoslovom to radili.
Djeci su ustaše nešto ‘fora’ jer se pojedini, eto, pjene kad
ih se spomene. A čim mogu s nečim naljutiti odrasle to im je
zakon. Vratimo školi obrazovnu ulogu. Djecu treba educirati,
treba ih osposobiti za kritičko mišljenje i to na temelju
znanstvenih činjenica.
Djecu treba i opismeniti kako ne bismo masovno na društvenim
mrežama čitali ‘neznam’, ‘dali’, ‘nemože’, ‘Hrvacka’,
‘precjednica’, ‘dijeca’ i slično. (Uporabu Č i Ć neću ni
spominjati jer od svih tih nepismenih, a glasnih, užasno boli
glava. – op. a.)
Igrifikacija
Hoćemo li djecu bolje obrazovati koristimo li igrifikaciju u
nastavi? OK, znam da se sad neki pitaju što mi ga ta igrifikacija
dođe.
‘Pod pojmom igrifikacija (engleski ‘game – based learning’)
podrazumijevamo korištenje igre ili elemenata igre u nastavnom
procesu s ciljem ostvarivanja unaprijed zadanih odgojnoobrazovnih
ishoda.’ (izvor: skole.hr)
Pod igrifikacijom se može podrazumijevati korištenje općepoznatih
igara u nastavi ili osmišljavanje novih igara namijenjenih učenju
točno određenih sadržaja. Pod pojmom igrifikacije možemo smatrati
i razvijanje određenih vještina te uporabu edukativnih digitalnih
igara.
Korištenje igara u nastavi može učenike motivirati i
zainteresirati za rad zato što se igra najčešće vezuje uz pojam
zabave, druženja i opuštenosti. Korištenjem igara u nastavi
dobivamo aktivnog i zainteresiranog učenika koji bi uz igru
trebao naučiti više i lakše ukoliko se uključuju emocionalno,
zainteresirano i koncentrirano.
Koliko je igrifikacije u nastavi dovoljno, da ne bude ni previše
ni premalo, teško je zasad odrediti, igre su postale iznimno
popularne tek unazad nekoliko godina. Ipak, sve čega je previše,
djeci brzo dosadi, stoga ni s igrifikacijom ne treba
pretjerivati.