'Mnogi roditelji jednostavno, iz nekog dobrosusjedskog prestiža, ne priznaju ocjenu manju od pet. Svaku četvorku smatraju neuspjehom, a trojku katastrofom.'
Ono, reći će zlobnici i neupućeni: učitelji su krivi za sve.
Naravno. Tko bi drugi bio kriv. Na najavu cjelodnevne nastave,
odnosno na najavu da bi učenici bili u doglednoj budućnosti u
školama od 9 do 16 sati, mnogi su rekli kako će tada učitelji
morati naučiti djecu i kako roditelji neće ništa morati raditi s
djecom.
Kao, učitelji sada djecu ništa ne nauče pa ona jadna moraju
raditi i kod kuće, moraju učiti, neki čak moraju i instrukcije
plaćati kako bi mamino sunce imalo samo odlične ocjene (ili barem
pozitivne ocjene u ekstremnim slučajevima).
Sramota
Zamisli čuda neopisivoga, djeca moraju kod kuće učiti i pisati
zadaće. Strašno. Pa što li rade ti neradnici učitelji kad
djeci sve ne uliju u glave još u školama pa dječica dođu kući
samo na ručak. Bez obveza. Bez učenja. Bez zadaće.
Mnogi bi roditelji bili sretni da niti ne znaju da im dijete ide
u školu. Ostave dijete ujutro u školi i popodne pokupe iz škole i
dalje nemaju pojma što su djeca taj dan radila, što uče, što
trebaju znati, kako napreduju. Još kad bi ih učitelji i odgajali
– nitko sretniji od bezbrižnih roditelja.
Jesu li učitelji krivi za neznanje učenika?
Može li učitelj utjecati na učenikovu pozornost na nastavi?
Učitelj može ne znam kako dobro, jasno, zanimljivo i kvalitetno
objašnjavati na satu, ali ako je učenik samo tjelesno nazočan, a
misli su mu tko zna gdje, uzalud učitelju trud.
Riječi učitelja, u slučaju učeničkog sanjarenja i nepažnje,
odlaze u vjetar. Dijete sjedi na satu i gleda kroz predavača.
Nije ni čudo da mu onda doma trebaju instrukcije, kad ništa na
satu zapamtilo, a ni razumjelo, nije.
Zadaće i učenje. Ta strahota. Naravno da je potrebno kod kuće
učiti. Reći da su učitelji loši jer dijete kod kuće mora učiti je
neodgovorno i glupo. Učitelji nemaju čarobni štapić kojim bi
otvorili dječje glavice i sve znanje jednostavno usipali, utrpali
u njih. Nema majci toga. Da bi se nešto znalo treba sjeti i
zapeti, zagrijati stolicu. Zato i postoje zadaće i zato i postoje
zadatci koje djeca moraju sama (sama, a ne s roditeljskom pomoći)
napraviti.
Roditelji ne mogu samo bezbrižno poslati djecu u školu i
očekivati da će učitelji sve obaviti. Roditelji moraju preuzeti
svoj dio odgovornosti za djetetovo učenje. Isto tako, još od
malena trebali bi djetetu usaditi želju za učenjem, a ne želju za
ocjenom.
Svi bi htjeli pet
Djeca ne uče za znanje, djeca uče za ocjenu. Ocjene u našem
sustavu su od jedan (nedovoljan) do pet (odličan). Svi bi htjeli
ocjenu odličan. E pa nisu svi odlični. Nisu i ne mogu biti. Ali
mnogi roditelji jednostavno, iz nekog dobrosusjedskog prestiža,
ne priznaju ocjenu manju od pet. Svaku četvorku smatraju
neuspjehom, a trojku katastrofom. Učitelji se ionako sve
rjeđe usuđuju dati ocjene manje od ocjene dobar, trojke. Danas je
lakše upasti kao zastupnik u Sabor nego pasti razred.
Svaki roditelj misli da je njegovo dijete genijalac. Jako teško
ponekad razumiju da nije uvijek jednostavno postići izvrstan
uspjeh na ispitima. i onda kad se razočaraju, ne razočaraju se u
svoje zlato nego je kriv tko? Zna se – uvijek je kriv učitelj.
Dao je užasna pitanja, nije dao dovoljno vremena, nije dobro
objasnio sadržaje i tako dalje, naći će se tisuću i jedan razlog
zašto je kriv učitelj za neuspjeh učenika, a ne učenik sam.
Stres
Jadna dječica. Svakodnevno su pod stresom hoće li ili neće biti
pitani neki predmet. Uz to što imaju vremenike u kojima im piše
kada će koji ispit i iz kojih nastavnih sadržaja pisati, uz to
što imaju pravilnik po kojem mogu dnevno biti pitani iz dva
predmeta ili pisati ispit i usmeno odgovarati još jedan predmet,
oni su pod stresom. Jadničci.
Nekad nije bilo vremenika. Najava ispita glasila je ‘Izvadite
papire’. Nije bilo pravilnika po kojem se dječicu smjelo
ispitivati dva predmeta dnevno. Znalo se dogoditi da ti se
stranica imenika ‘zaliže’ na tvojem imenu pa su te u jednom
dana ‘digli’ iz više predmeta. I gle čuda, svi smo
preživjeli, bez PTSP-a.
Ali glavno da kojekakvi samozvani i takozvani novinari
lupaju po učiteljima kako dječici danas izazivaju stres
neumjerenim ispitivanjima. Pa majku mu, djeca su tu da uče, da
budu spremni za svaki nastavni sat.
Ako redovno uče, nakon svakog sata, neće im se nakupiti sadržaja
od kojih boli glava nego će znati i biti uvijek spremni. Ali,
ponavljam se, djeca danas ne uče iz interesa i za znanje nego uče
za ocjenu i to kad ‘zagusti’. Bulimički naštrebaju sadržaje za
ispit i onda ih nakon ispita ispovraćaju da u glavama naprave
mjesta za novo štrebanje.
Primjer ‘opširnog’ gradiva
Četvrti razred, Priroda i društvo. Prije su četvrtaši učili iz
sadržaja o biljci i dijelove cvijeta. Pa su tako crtali prašnike,
tučak, latice, lapove i objašnjavali kako dolazi do oplodnje.
Danas se o životu biljke uči samo da je biljci za život potrebna
voda, tlo, zrak, svjetlost i toplina te da su dijelovi biljke
korijen, stabljika, list i cvijet. I to je to. Točka.
Nema objašnjenja čemu koji dio biljke služi, nema objašnjenja za
svaki dio biljke posebno, nema ništa. I ovo što ima u udžbeniku
je apsolutno bez veze i nepotrebno jer ovako šturo i samo
spomenuto nema nikakvu funkciju. U želji da se učenike rastereti
ukinuli su im najzanimljivije dijelove Prirode i društva.
Nametnuli su četvrtašima kralja Tomislava, Zvonimira, Petra
Krešimira IV. i ostale povijesne sadržaje koje oni ne razumiju i
ne znaju kamo i kako smjestiti, a izbacili ono što su djeca sa
zanimanjem i veseljem učila.
Kao da je netko onako ofrlje listao udžbenik Prirode i društva i
čupao bez reda i zakona stranice van. Je li netko pitao učitelje
što djecu te dobi zanima i što s veseljem uče? Naravno da nije.
Ali su u očima roditelja naravno učitelji krivi što dijete mora
učiti nerazumljive i nezanimljive sadržaje iz povijesti
Hrvatske.
Uvijek je za sve kriv učitelj.