'Što da je maleni donio od kuće pištolj ili bombu pa bacio u razredu, onda bi komentari bili gdje je bila škola, gdje je bila policija da nije reagirala.'
Glavni junak prvog dijela današnje kolumne nije neki strašni
razbijač od 17 ili 18 godina, mrga od sto kila, dvometraš
zastrašujućeg izgleda. Ne. Junak priče koja slijedi je siroti,
mali, nevini sedmogodišnjak.
Mišek mali
Priča je za rubriku vjerovali ili ne. Učenik prvog razreda
osnovne škole, prvašić, krezubić, pikavac, prijetio je učiteljici
toliko da je ravnatelj poslao policiju dječaku u kuću i policija
je izvršila pretres dječakovog doma.
Dijete je od početka školske godine izazivalo nevolje, s njim su
obavljani razgovori, poduzete su sve moguće pedagoške mjere
(konkretno: 33 postupanja), a prijetnja učiteljici bila je kap
koja je prelila čašu.
Kakva su vremena došla da se djetetu od sedam godina ne može
stati na kraj bez policije? Vremena su u kojima vlada
pedocentrizam. Nekada bi mali na prijetnju učiteljici prvo dobio
od učiteljice, zatim od pedagoške službe, zatim od ravnatelja
(još zvoni u glavi prijetnja: ‘nemoj da te pošaljem ravnatelju’),
zatim bi fasovao kod kuće od mame pa od tate. I više mu ne bi
palo na pamet izvoditi bijesne gliste u školi.
Danas se prvo deset mjeseci iscrpljuju sve moguće pedagoške
metode, razgovori, radionice i pregovori pa kad voda dođe do grla
zove se i policiju. Definitivno su se vremena promijenila.
Tko zna kako i čime je malac prijetio učiteljici, ali prijetnja
očito nije bila bezazlena.
I onda se nađu pametni koji kažu: ‘Zbilja… ovo smo napravili
djetetu koje ima 7 godina?!?!’, ‘Ravnatelj koji prvašiću šalje
policiju na pretres kuće nije dorastao svome poslu. Država koja
ima takve ravnatelje je jadna država.’ i slično.
Što da je maleni donio od kuće pištolj ili bombu pa bacio u
razredu, onda bi komentari bili gdje je bila škola, gdje je bila
policija da nije reagirala. Možda je dijete zaista prijetilo
pištoljem ili bombom učiteljici, tko zna kakve roditelje ima i
kakvo je stanje u roditeljskom domu. Možda je tata kolekcionar
oružja, a dijete ima pristup tom oružju i evo ti nesreće dok
veliš keks.
Ne kaže uzalud ona stara. ‘Ne sudi onoga u čijim cipelama nisi
hodao’ pa tako ne treba osuđivati niti učiteljicu kojoj se
prijetilo niti ravnatelja koji je balavcu poslao policiju. Imali
su razloge, znaju zašto su to napravili. I neka su napravili.
Kad već škola nema instrumente stati na kraj malim nasilnicima,
pa bili oni i sedmogodišnjaci, kojima razgovori i radionice s
pedagoškom službom znače koliko i podatak o godišnjem prinosu
riže u Sečuanu, neka se s njima pozabave institucije, konkretno
policija. Možda će i roditelji reagirati nakon pretresa kuće,
nakon posjeta policije pa se uhvate odgajanja svojeg
mališana.
Ne može se mali nasilnik samo pustiti pod izgovorom ‘pa on je još
mali, to je dijete od sedam godina’ jer će takav mali doći i
do puberteta, vidjeti da mu nitko ništa ne može i gdje će mu onda
biti kraj.
OK, ne može stalno niti policija rješavati probleme u školama,
ali u ovom je slučaju ravnatelj dobro postupio. Nadajmo se da će
mali nasilnik, a i njegovi roditelji izvući pouku i poruku iz
cijele priče.
Vjeroučitelji ravnatelji
Nedavno se digla polemika kad je iznijet podatak da je oko
trideset vjeroučitelja izabrano za ravnatelje osnovnih škola
diljem Hrvatske. Pa što? Nekima je to ‘znakovito’, neki vide
teorije zavjere u tome, nekima je to skandalozno.
Dakle ljudi, jesu li vjeroučitelji ravnopravni članovi kolektiva?
Jesu. Jesu li vjeroučitelji kolege učitelji? Jesu. Jesu li
kvalificirani, odnosno zadovoljavaju li uvjete natječaja za
ravnatelje? Jesu, zadovoljavaju. Je li ih školski kolektiv
izabrao? Jest.
U čemu je onda problem? Pa da ih je i sto na mjestima ravnatelja,
izabrani su jer su se natjecali, jer imaju kvalifikacije,
izabrani su jer ih je netko birao, izabrani su jer imaju pravo
biti izabrani kao i svi drugi koji rade u školi. Uopće nije jasno
čemu to lajanje na mjesec ‘nu skandala, koliko je ravnatelja
vjeroučitelja’.
Drugi je par rukavica taj što je puno ljudi ogorčeno na Vjeronauk
kao nastavni predmet u školama, ali i to je isključivo zato što
je taj izborni predmet ‘privilegiran’, odnosno ubačen je u
redovnu satnicu (za razliku od ostalih izbornih predmeta koji su
u suprotnoj smjeni) pa zbog toga gotovo svi učitelji razredne
nastave imaju ‘rupe’ u rasporedu, učenici koji ga ne
pohađaju su uglavnom nezbrinuti te satove pa često bauljaju po
hodnicima ili ih učitelji moraju dadiljati za vatikansku valutu
‘Bog plati’.
Zbog toga dolazi do animoziteta prema Vjeronauku, ali i kolegama
koji ga, ni krivi ni dužni, predaju. No, dok je god Vatikanskih
ugovora, bit će tako kako jest, a ljutiti se što su se
vjeroučitelji javili da budu ravnatelji je djetinjasto i
neutemeljeno.
Obilježavanje svega i svačega
Ima li ikakvog smisla obilježavati po školama Dan osoba s Down
sindromom ako djeca u toj školi nikada takvu osobu nisu vidjela?
Masovno se obilježava i Dan oboljelih od epilepsije, ljubičastim
majicama, a da djeca blagog pojma nemaju što je to epilepsija.
Obilježava se sve moguće, sa smislom, ali i bez nekog smisla.
Negdje prvašići ni drugašići, primjerice, nemaju pojam ni što je
to Down sindrom niti su ikada igdje vidjeli dijete ili odraslog s
tim sindromom pa ih se svejedno upućuje da dođu u školu u
različitim čarapicama.
Ima li to smisla? Ako u školi postoji dijete s Down sindromom,
onda ima smisla obilježavati dan oboljelih od tog sindroma, onda
ima smisla i potrebe i sve učenike upoznavati s takvom djecom,
treba ih senzibilizirati da se ne zgražaju ili rugaju kad učenika
s Downom vide u školi.
Ali, ako u školi i bližoj okolini nemaju prilike susretati se s
oboljelim od Down sindroma ili epilepsije, ima li potrebe tjerati
ih na obilježavanje tih dana?
Ponekad u najboljim namjerama odemo predaleko i djeci namećemo za
njih nerazumljive stvari. Malo bi ipak trebalo, kako se to
hrvatski kaže, iskulirati.