Proljetni odmor neophodan je i učenicima i nastavnicima, svima iscrpljenima od svakodnevnog stresa, napetosti i marljivog rada.
Sitno! Sitno brojimo do proljetnog odmora. Stotine premorenih i
iscrpljenih prosvjetara kao vojnici križaju dane koji ih dijele
do malo predaha pred finiš utrke zvane nastavna godina. Proljetni
odmor neophodan je i učenicima i nastavnicima, svima iscrpljenima
od svakodnevnog stresa, napetosti i marljivog rada. Od početka
obrazovnog razdoblja, od završetka zimskih praznika, radi se tri
mjeseca bez prekida. Tri mjeseca neprekidne buke, nemogućih
radnih uvjeta, dvadesetčetirisatnog stanja koncentracije i tako
dalje. Tko nije probao neće razumjeti o čemu se ovdje govori.
Prosvjetari sanjaju doći u školu i slušati tišinu. Za promjenu.
Zlobni i neupućeni će, naravno, opet komentirati kako prosvjetari
rade svega četiri sata dnevno i još bi htjeli svako malo praznike
(čitaj: ‘godišnji’ kako kažu, jer zna se, prosvjetar nema Uskrs i
Uskrsni ponedjeljak, to je njemu ‘godišnji’). Svima takvima
unaprijed poručujem da su fakulteti još uvijek na svom mjestu pa
im nitko ne brani da ih upišu, završe i zaposle se kao
prosvjetari. Nekima ni najjednostavnijim crtežom ne možeš
objasniti prirodu prosvjetarskog posla. Zato, neka upišu i završe
fakultet i sami probaju. I svi sretni.
Veliki broj prosvjetara slaže se da odmori tijekom nastavne
godine ne bi trebali biti vezani samo uz vjerske praznike kao
sada, već organizirani tako da omogućuju odmor nakon svakih šest
do sedam tjedana rada. Tako bi bilo puno bolje da se imao kratak
odmor krajem veljače ili početkom ožujka, a uz Uskrs su sasvim
dovoljni dani od Velikog petka do Uskrsnog ponedjeljka. Škole
koje su u eksperimentalnom programu ove godine prilagodile su si
kalendar nastave pa su odradile mini odmor početkom ožujka, a
skratile zimske praznike.
Bilo kako bilo, svi su već umorni. I nastavnici i učenici.
Trebaju se na neko vrijeme maknuti jedni od drugih i skupiti
energije i živaca za dovršavanje nastavne godine, jer poslije
Uskrsa kreće sezona lova na ocjene, sam finiš utrke zvane
završetak razreda. Svibanj i lipanj rezervirani su za
ocjenjivanje, žicanje petica i pripremu za upis u srednje škole
ili na fakultete.
Jedan tablet na četiri učenika
U Školi za život nastava se uveliko temelji na digitalnim
sadržajima pa su tako učenici prvih razreda u eksperimentalnoj
fazi dobili svaki svoj tablet na korištenje. E sad, kad ove
jeseni Šzž treba ući u sve škole, najava je da će biti jedan
tablet na četiri učenika i da će se digitalni sadržaji raditi
isključivo grupno. Pitanje koje je ta informacija pokrenula je
hoće li biti i jedan automobil na četiri ministra (mala
digresija, malecka). Kad se štedi, neka se štedi kako treba.
Osobno smatram da klincima u prvom razredu tablet ne treba. Treba
im olovka i bilježnica i treba im mogućnost da uvježbaju finu
motoriku ruke, da nauče dobro i sigurno čitati i pisati, a za
tablete u nastavi imaju vremena tijekom daljeg školovanja.
Izjava ministrice o grupnom radu s tabletima ne ide na ruku
jednoj izdavačkoj kući koja svoj epepe užbenika i nastavnih
sredstava bazira na hvalisanju ‘Sve vam je online, sve vam je na
internetu, djeca će moći samostalno raditi s interneta’. Trt! Pao
epepe samo tako u vodu, neće djeca ništa moći samostalno raditi
jer neće imati tablete. Prvo skoči pa onda reci hop, moglo bi se
toj izdavačkoj kući poručiti.
I tako, najesen će se prvašići ipak više boriti sa slovima i
čitanjem, a manje s digitalizacijom. S jednim tabletom na četiri
učenika. Nagradno pitanje glasi: ako će biti četiri – pet tableta
po razrednom odjelu, ako će se povremeno i parcijalno s njima
skupno raditi, tko će biti zadužen za te tablete i tko će voditi
računa da su tableti napunjeni i spremni za uporabu? Tko drugi
nego učitelji. Koji ionako nemaju dovoljno posla s papirologijom
(koje je u Šzž više nego sada) i ostalim poslovima, pa će im u
ostale poslove biti ubačeno i dadiljanje tableta. Po mogućnosti
da ih pune kod svoje kuće (jer koja učionica, zaboga, ima pet
utičnica?) i troše svoju kućnu struju za vatikansku valutu ‘Bog
plati’.
Sve u svemu, čekaju nas zanimljivi dani.
Sliku svoju ljubim
Malo misto, mala škola, dva učitelja, jedan ravnatelj i jedna
slika upitne kvalitete na zidu. Sve su to sastojci za jednu sočnu
zapletenu priču. Naime, učitelj likovne kulture naslikao je (kaže
jedna akademska umjetnica: loše) prvog hrvatskog predsjednika
Franju Tuđmana na zidu u hodniku, a učitelj povijesti na to se
pobunio, te je: ‘…upozorio kako Tuđmanova slika, kao i njegovo
djelovanje, može imati i svoju negativnu stranu, tvrdeći kako se
na školskim zidovima ne bi trebao naći portret osobe o kojoj
povijesna znanost još nije dala sud.’ (izvor:
slobodnadalmacija.hr) Taj drugi učitelj zamjerio je neshvaćenom
umjetniku i što je: ‘Tuđmana naslikao bez privole ravnatelja i
Školskog odbora, te istaknuo kako se radi o političkoj osobi
kojoj nije mjesto u obrazovnoj ustanovi.’ (izvor:
slobodnadalmacija.hr)
Ravnatelj je zatim sliku prekrio bijelim pak – papirom i krenuo u
savjetovanje: ‘zatražio očitovanje od Ministarstva obrazovanja i
školske inspekcije, te najavio kako će se složiti s odlukom kakvu
donese Školski odbor’ (izvor: slobodnadalmacija.hr). Školski
odbor donio je odluku da Tuđman ostane na zidu, neprekriven.
U školici očito nemaju pravilo ‘Neću politiku u svoju butigu’ pa
se u cijelu priču upleo i mjesni HDZ. Nećemo nabrajati što su sve
oni nabajali.
Komentari na društvenim mrežama su raznoliki. Ovise o
svjetonazorima. Neki se zalažu da slika bude na zidu, oni koji
Tuđmana drže zaslužnom povijesnom osobom, dok drugi kažu da ni
njemu ni jednom modernom političaru nije mjesto u školi tako dugo
dok se povijesne činjenice ne iskristaliziraju.
Najzanimljiviji je problem – što će biti ako netko pošara taj
portret (koji je zaista sumnjive kvalitete, lošiji od uličnih
portretista na rivama za vrijeme sezone)? Hoće li se zvati
policiju u školu da istraži slučaj?
Zaključak bi mogao biti, da radi ‘mira u kući’ zaista ne bude
slika ni fotografija suvremenih političara po školama. A povijest
će već pokazati svoje.