Tko će majci hvaliti ovakvo alanfordovsko pljeskaranje uz imbecilne stihove? I to su trebali raditi, skakutati i mahati po zraku na glupe rime, akademski obrazovani građani, stup našeg društva, oni koji odgajaju i uče djecu.
Jao. Jao i jao. Bio je jedan stručni skup za učitelje. U Ciboni u
Zagrebu. Organiziran na nacionalnoj osnovi. Dakle bili su pozvani
svi učitelji koji sada eksperimentalno provode Školu za život iz
cijele Hrvatske, njih 2500, prijavilo se 1200, a na skup je došlo
oko 600 ljudi. Tako kažu izvori. Skup je koštao, 1.327.500
kuna (izvor: srednja.hr), dakle jako puno
novaca. Nećemo ni zamišljati što se sve za te pare za škole
moglo kupiti. Koliko je to opreme. koliko je to knjiga za
lektiru. I tako dalje.
Zašto se, u moru raznoraznih stručnih skupova koje prosvjetari
imaju i moraju im nazočiti, osvrćem baš na ovaj stručni skup? Pa
eto, zato što je ovaj, blago rečeno, izvrgao ruglu cijelu
profesiju, zato što ljudi umiru od srama i zato što je izazvao
brojne negativne reakcije po društvenim mrežama i prosvjetarskim
grupama.
Tko god je vidio video sa skupa i pročitao riječi sporne
‘pjesmice’ s tog skupa taj ili okreće očima ili počinje
skrivati da je prosvjetar jer ga je sram.
Pjesmuljak (ako se to tako uopće može nazvati)
Detalj sa skupa zbog kojeg se je digla prašina je
‘igrifikacija’ jedne infantilne, katastrofične pjesmice koja
glasi ovako:
Haj’mo znalci eksperimentalci,
u rujnu nam dolaze i frontalci.
Loomen* mi je drago ime,
sve ja znam tu nema zime.
Mentori nas maze, paze
ponekad nam podilaze.
Dobro je što tu smo svi,
jer škola za život to smo mi.
Bilo nam je prekrasno
vidimo se uskoro!
*Loomen je viritualna učionica gdje prosvjetari svaki mjesec
moraju učiti i rješavati zadane im zadatke kako bi bili ‘stručno
osposobljeni’ za provedbu Škole za život. O Loomenu jednom
drugi put.
Kako ne bi bilo ‘nismo znali’
Dakle prije samog skupa kružile su upute kako pljeskati prema
pjesmici, varijanta clap song. U uputama stoji: ‘Računajte da
drugu frazu znate započeti i lijevom i desnom rukom – to je
ona gdje pljeskamo u prazno…’ Kao šlag na torti
izašao je i video na kojem se vidi troje – četvero
ljudi na okrugloj pozornici kako lovi muhe, pardon, plješće
uz ove nazovistihove (kojih bi se i u jasličnoj grupi djece u
vrtiću posramili) i skakuće te publika u kojoj svaki deseti isto
tako maše, plješće, što li, vide se ljudi koji zgroženi gledaju i
ne vjeruju u to što vide, ali i ljudi koji napuštaju dvoranu
posramljeni.
Epilozi
Autori ove sramote (MZO) ignoriraju masovno zgražanje i protest
prosvjetara. Ni ‘R’ od reakcije, ni slova isprike, ono:
‘sorry što smo od vas napravili kretene’ iako garant čitaju
sva zgražanja i sve negativne kritike (jer pozitivnih niti nema,
nula, nada, niti jedne).
Veliki broj medija prenio je i tekst pjesmice i događaje sa
skupa, a niti u jednom tekstu nema ni slova pohvale.
Tko će majci hvaliti ovakvo alanfordovsko pljeskaranje uz
imbecilne stihove? I to su trebali raditi, skakutati i mahati po
zraku na glupe rime, akademski obrazovani građani, stup našeg
društva, oni koji odgajaju i uče djecu.
Izgleda da su autori ove sramote predvidjeli da neće svi koji su
nazočili skupu debilno mahati ručicama pa su u završnom slajdu
napisali: ‘Hvala Vam (čemu veliko V ako se obraća množini?
– op. a.) što ste odabrali igrati, umjesto da udobno sjedite
u gledalištu i mlako navijate.’
Jedan od komentara koji kruže internetom je i taj da je cijeli
skup ‘na kraju poprimio ugođaj i ozračje okupljanja članova
nekakve sekte ili društva za prodaju “nečega” i time ostavio više
dojam farse nego ozbiljnog skupa…’ Ali stvarno. Kolege kažu
da sad neko vrijeme neće nikome govoriti da su učitelji. Od
sramote.
Pompozno najavljivan skup je tako obilježila banalna pjesmica,
banalnih stihova s još banalnijom koreografijom.
Kako će nas roditelji i javnost uzimati za ozbiljno kad vide
ovakvu sramotu, ovakvo ponižavanje što nas, učitelje,
prisiljavaju raditi?
Kritizeri
Ovaj skup zaslužuje kritiku. I prosvjetara, ali i šire javnosti.
No, neki tekstovi koji otvoreno govore o problematici školstva
nailaze na neosnovane kritike i ‘pljuvanja’, uglavnom od jednih
te istih osoba koji blagog pojma nemaju o školstvu ni ustroju
ni problematici istog.
Te kritike autorima i tekstovima upućuju isfrustrirani bivši loši
učenici kojima je škola ostala u lošem sjećanju jer ih vjerojatno
‘profesori nisu voljeli’ pa sad, odrasli i
‘pismeni’ nalaze shodnim da se prave pametnima, za njih su
prosvjetari niža vrsta koja nema pravo na svoje probleme i nema
se pravo žaliti jer, eto, ‘sisaju državnu sisu’ dok siroti
radnici kod privatnika gladuju.
Bio je jednom čak i komentar da učitelji ne emigriraju. O kako
krivo. Mnogo je kolega, ne našavši posao u struci, otišlo trbuhom
za kruhom na njemačku bauštelu.
No, najlakše se praviti pametan i kritizirati, lupati kako
prosvjetari ne rade ništa, kako imaju mjesece godišnjeg odmora
(kao da su saborski zastupnici) i kako ne znaju muku i jad rada
kod privatnika jer su, eto, ekonomski neosviješteni. Svaka budala
ima svoje veselje, pa tako i kritizeri prosvjete i tekstova o
prosvjeti.