Dokumentarni film 'Bez titlova' nagrađivanog austrijskog redatelja Michaela Glawoggera nedavno je u varaždinskom kinu Gaj pogledalo ni manje ni više nego četvero gledatelja.
Postoji kraj svijeta. Rub iza kojeg zjapi ponor iz prastarog mita
o zemlji kao ravnoj ploči u koji još uvijek vjeruju teoretičari
zavjere takozvani ravnozemljaši.
Austrijski redatelj Michael Glawogger (‘Smrt
radnika’, ‘Mega gradovi’, ‘Slava kurvi’) svjesno se otisnuo iz
vlastite zone komfora na dvogodišnju Odiseju po bjelosvjetskim
pustopoljinama i zabitima, došao do ruba ponora i više se nikada
nije vratio.
U naslijeđe nam je ostavio slike svijeta u diskrepanciji sa
sadržajima lifestyle žurnala u kojima se obično iza
‘dramatičnih’ ispovijesti svjetskih ili domaćih
celebrityja, marketinškom logikom korporativnog
kapitalizma, and now for something completely different,
konzumentu poput sedativa nudi protuteža prethodnom dramoletu u
vidu praktičnih savjeta – od ‘kako zadovoljiti osobu suprotnog
spola’ preko ‘koje odjevne boje kombinirati za predstojeću
sezonu’ do ‘kako zadržati mladenački izgled uz pomoć svježih
krastavaca u sezoni kiselih’.
Margina društva zabilježena okom kamere Michaela Glawoggera u
oskudici i svakodnevnoj borbi za preživljavanje ne mari za ideale
vrlog novog zapadnog svijeta opterećenog kultom savršenstva te
razapetog između užitka i zabave. Simbolički rub zemljine ploče
zapravo je sumrak civilizacije u socijalnom, ekonomskom,
političkom ili duhovnom smislu, a često nam je geografski bliži
nego što slutimo.
‘Najljepši film koji mogu zamisliti bio bi onaj koji nikad ne bi
prestao’ uvodne su riječi redatelja Glawoggera u prologu
dokumentarca čiji naslov ‘Untitled’ (‘Neimenovano’) savršeno
korespondira s njegovim sadržajem, a naročito s filmskom
sintaksom u naknadno montiranom filmskom materijalu, što je rad
redateljeve dugogodišnje suradnice Monike Willi.
Proizvod dvogodišnjeg putovanja Michaela Glawoggera i njegove
ekipe, počevši od Austrije preko jugoistočne
Evrope uključujući Hrvatsku,
Bosnu, Srbiju i
Kosovo pa sve do zapadne
Afrike, je 105 minuta necenzuriranog montiranog
filmskog materijala bez logične narativne linije, što u ovom
slučaju gledatelja ni jednom trenutku ne zbunjuje i ne ostavlja
ravnodušnim.
Dokumentarni prizori ljudske svakodnevnice tek povremeno
podcrtani sentencama iz redateljeva dnevnika zajedno tvore surovu
egzotiku koja na trenutke poprima metafizičke dimenzije pa tako
scena magareće strvine ostavljene u nekoj pustari tik uz cestu sa
svim uhu, oku i nosu neugodnim popratnim sadržajima (crvi, muhe,
smrad) djeluje poput nekog nadrealnog prizora iz filmova
čileanskog filmskog redatelja, pisca i gurua Alejandra
Jodorowskog.
Film je sastavljen od fragmenata koji se nižu jedan za drugim
mimo logike. Pokušat ću po sjećanju navesti neke od prizora.
Usred pustare kamion istovaruje smeće. U kadar prvo ulaze koze, a
za njima djeca i odrasli. Koze jedu ostatke trulog voća i povrća.
Ljudi također tragaju za hranom. Dječak nalazi dvije kemijske
olovke. Ni jedna ne piše. Baterijska lampa je također potrgana.
Reciklaža smeća i dolazak kamiona je društveni događaj. Selo u
Albaniji, ratom opustošena sela uz hrvatsko-srpsku granicu,
parkiralište za magarce ispred zidina nekog drevnog grada u
Africi, kopači zlata, nosači vode, total-kadar krajobraza i
lokomotiva koja za sobom vuče nestvarno dugačku vagonsku
kompoziciju, hrvanje u pijesku, vlak staje usred ničega i u
otvoreni teretni vagon bez krova ulazi mlada crnkinja s bebom
koja plače, ne znamo kamo putuju, ali nije ni bitno, zatim
čemerna tučnjava opet negdje u Africi koja ulijeva osjećaj tuge,
razlog nepoznat, i na kraju opet ona turobna pustopoljina od
smetlišta, plastični otpad i stari kozar kojeg od kiše i vjetra
štiti turban na glavi, grm i komad najlona.
Tako je otprilike snimljeni materijal o različitim kulturama i
običajima intuitivno montirala Monica Willi koristeći se
povremeno dnevničkim bilješkama M. Glawoggera koje čitaju glumice
Fiona Shaw i Brigit Minichmayr.
Bez titlova, bez suvišnih komentara, bez zaključka.
Tko zna, možda bi Michael Glawogger vođen idejom da napravi
‘najljepši film koji nikad ne prestaje’ beskompromisno još uvijek
hodao s kamerom po udaljenim zabitima sve do srca tame
civilizacije da nije 2014. godine umro u
Liberiji od komplikacija izazvanih teškim
oblikom malarije te bi ‘Untitled’ dužinom trajanja vjerojatno
premašio ‘Sotonski tango’ Belè Tarra i ‘Shoah’
Claudea Lanzmanna.
‘Postoji li negdje skriveni kutak svijeta u kojem te neće pronaći
lokalna policija.’
‘Tamo gdje se čovjek može skrasiti bez putovnice, vize,
dokumenata i sakriti se od ostatka svijeta, postati nevidljiv.’
Te misli redatelj bilježi u dnevnik putnika pred sam kraj filma
na svojoj zadnjoj destinaciji u Harperu u Liberiji, kao da time
podsvjesno anticipira vlastiti prelazak u onu nepoznatu dimenziju
iz koje se ni jedan putnik nikada nije vratio.
Dokumentarni film ‘Bez titlova’ nagrađivanog austrijskog
redatelja Michaela Glawoggera nedavno je u varaždinskom
kinu Gaj pogledalo je ni manje ni više nego
četvero gledatelja. Da kino-operater pukim slučajem za vrijeme
trajanja filma nije morao dežurati na blagajni zbog komedijice
lokalnih gabarita, koja je iste večeri uslijedila nakon prve
projekcije, broj gledatelja popeo bi se čak na okruglih pet.
No srećom i na koncu za pretpostaviti je da beskompromisni
umjetnik posvećen filmu poput redatelja Michaela Glawoggera ne
mari za statistiku i ad hoc bonus projekcije kako bi
eventualno pomirio određene kvote. Njegov nagrađivani posthumno
objavljen magnum opus za koji je (kako je to u jednom
svom osvrtu spomenuo eminentni filmski kritičar
Marko Stojiljković), Glawogger ‘doslovno i
metaforički bio spreman umrijeti’ ionako nije namijenjen široj
publici, a to je i više nego dovoljan razlog da ga se naknadno
potraži i pogleda.
Ljudskom oku sad nevidljivo eterično tijelo Michaela Glawoggera i
dalje luta po zabitima neke astralne dimenzije. Konačno bez
putovnice. Snimao u miru.
