'Svibanj je, osim navale na izlete, obično i vrijeme Prvih pričesti i Krizmi (Firmi, Svetih potvrda). Ali! Djevojčice od svojih petnaestak godinica na Svetu potvrdu dolaze sređene tako da izgledaju kao dobro držeće četrdesetogodišnjakinje. To si oboji kosu, našminka se ultra jakim make upom, nabaci štikle i odjenu se kao prvoklasne cajke.'
Na početku svake nastavne godine prosvjetari su na sto muka kamo
kvalitetno odvesti učenike na jednodnevni izlet na kraju nastavne
godine. Razmjenjuju se iskustva s kolegama koji su već bili na
nekoj destinaciji, razmišlja se o tome što će učenici imati od
izleta, što im je korisno za vidjeti i doživjeti, hoće li imati
dovoljno slobodnog vremena za igru i druženje.
Jer, zna se, djeci ipak s izleta najviše u sjećanju ostane
slobodno vrijeme kad su jeli sendviče i igrali se. Onim malima.
Onim većima je ponekad sasvim dovoljno da se zajedno voze i druže
u autobusu pa da ih se i potrpa u autobus i vozi u krug oko
rodnog grada njima bi uglavnom bilo svejedno i zabavno (osim
onima koji imaju bolest putovanja).
Nastavak koji slijedi nije epepe, preporuka je i od MZOS da se
posjeti mjesto o kojem ću pisati, a i izleti su, za ovu nastavnu
godinu, ionako odavno ugovoreni. Ali dobro je znati za
ubuduće.
Park znanosti
U malenon Oroslavju, u Zagorju, u jednom privatnom dvorištu,
nalazi se mjesto gdje djeca uživaju. Ime mjesta je Park znanosti,
to je park gdje je znanost zabava. Sadržaj Parka čine eksponati,
od kojih svaki pokazuje i dokazuje zanimljive pojave iz područja
fizike, astronomije, geografije i psihologije.
Park vode dva brata entuzijasta, koji su svoje dvorište
pretvorili u zanimljiv i edukativan park za djecu. Park znanosti
je prilagođen svim uzrastima, odnosno, braća se znaju prilagoditi
svakom uzrastu djece tako da ih razumiju i vrtićarci i
osmaši.
Kod svakog eksponata znaju ispričati zanimljivu priču. Djeca
slušaju širom otvorenih očiju i u znatiželjnoj tišini. Učenike se
jako dojme zvučna zrcala, četvrtaši koji nemaju pojma o fizici
misle da se radi o iluziji.
Zapanjeno gledaju u spirale adaptacije. Nauče, a da ni ne znaju
da uče fizikalnu pojavu inercije pomoću diskova inercije. Ostaju
zapanjeni nad plesom Newtonovih kuglica. Otkrivaju i sviraju
različite melodije na glazbenoj ogradi. I tako redom na svakom se
eksponatu ostaje zadivljen i u čudu.
Uglavnom, nakon vođenja parkom i predavanja braće Luke i Matije,
koje traje oko jednog školskog sata, učenici imaju još vremena
samostalno razgledati, dirati i proučavati eksponate, ispitujući
braću Veverec o svemu što ih zanima.
Park znanosti je izvanredno mjesto za odvesti učenike, mjesto
gdje će se i zabaviti i nešto naučiti, baš onako kako treba, ni
ne znajući da uče. Sila je mama, rekla bi braća Veverec. Park
znanosti je jedinstveni projekt u Republici Hrvatskoj i bila bi
šteta da ga što više učenika ne posjeti.
Svete potvrde
Svibanj je, osim navale na izlete, obično i vrijeme Prvih
pričesti i Krizmi (Firmi, Svetih potvrda). Jedan kozmetički salon
je tako u to vrijeme objavio da odbija djevojčicama gelirati
nokte. Što je sasvim u redu.
Podrška salonu. Ako djevojčice i žele za tu prigodu imati
nalakirane nokte, običan diskretan lak im je sasvim dovoljan. Ako
im i on uopće treba. Djevojčice su same po sebi lijepe, ne treba
im nikakva šminka i dodatci za ljepotu.
Ali! Djevojčice od svojih petnaestak godinica na Svetu potvrdu
dolaze sređene tako da izgledaju kao dobro držeće
četrdesetogodišnjakinje. To si oboji kosu, našminka se ultra
jakim make upom, nabaci štikle i odjenu se kao prvoklasne cajke.
Sve je puno čipke, šljokica, jeftinih materijala, baš kao na TV
Pink.
Nameće se pitanje: kada su djeca prestala biti djeca? I tko im
dozvoljava da od sebe naprave nalickana čudovišta? Svoju nevinu
djevojačku ljepotu nagrde i postaraju se ne pet, ne deset već
dvadeset godina. Šteta.
Izdavačke kuće
Svaki put kad dođe vrijeme izbora udžbenika po školama, izdavačke
se kuće uzbude. Odjednom jako vole sve učitelje pa organiziraju
razna okupljanja i stručne skupove. Natječu se tko će imati
zanimljiviji skup, tko će bolje predstaviti svoje materijale i
uvjeriti učitelje da baš oni imaju najbolje udžbenike.
Nakon stručnih skupova nahrane učitelje, napoje ih, daruju raznim
darovima od knjiga do termos boca. Promotori se rastrče po
školama i s osmjehom od uha do uha uvjeravaju kako su njihovi
udžbenički kompleti najkvalitetniji i zašto baš njih treba uzeti,
obećavajući usput brda i doline.
Ne ističe se ni jedna izdavačka kuća posebno. Sve imaju isti
način poslovanja, čak i isto mjesto održavanja tih stručnih
skupova. Razlikuju se jedino u “sitnim znakovima pažnje” koje
poklone učiteljima na kraju stručnog skupa.
Učitelji se odjednom osjete važni, čim netko tako oko njih
obletava i primaju se kao muhe na med na većinu obećanja. Oni
skeptični rešetaju promotore pitanjima kao da se ovi nalaze na
osuđeničkoj klupi.
Danas je svim izdavačkim kućama ‘in’ hvalisati se digitalnim
i online materijalima. A znaju li u tim kućama kakav je
internet po školama? Da više nema nego ima interneta, da veza
puca i da se ne može baš cijela priča temeljiti na digitalnim
sadržajima? Znaju li da će u prvim razredima dobiti jedan tablet
na četiri – pet učenika, pa dok se čovjek s djecom dogovori
tko će od njih držati tablet, tko će po njemu tipkati, kako ga
uključiti, kako naći sadržaj, prođe cijeli sat.
Nastavnih materijala dajte amo! Zadataka! Dajte na metodičku
podršku. To zanima učitelje. Ne prazna obećanja.
A udžbenika ima svakakvih. Od onih s ilustracijama gdje ljudi
nemaju vrat na crtežima, do onih s preteškim ili prelakim
zadatcima za učenike.
Pa ti budi pametan pri odabiru. Makar, ionako ne možeš
procijeniti je li neki udžbenik valja sve dok ne počneš po njemu
raditi. Živi bili pa vidjeli.