Svaki domaći desničarski fundamentalist, konzervativac i suverenist koji drži do sebe u načelu nema ništa protiv svih tih prljavih migranata, dosadnih žena, Srba ili pedera. Štoviše, među njima čak pronalazi i brojne prijatelje.
Predvidljivosti, ime ti je desnica, vapio bi danas u nebesa onaj
slavni Avonski Labud, samo da mu se život nije
potrošio prerano i da je umjesto u renesansno vrijeme kraljice
Elizabete Prve imao prilike živjeti u ovo
dekadentno doba kraljice Kolinde Posljednje.
Zaista, malo je toga tako predvidljivog danas, možda tek
Tolušićeve i Kuščevićeve afere,
kao što su predvidljivi maniri i retorika ovdašnje desnice.
Baš svaki domaći desničarski fundamentalist, konzervativac ili
suverenist koji iole drži do sebe, na početku rasprave trudit će
se biti simpatičan razbijajući led lošim humorom.
To onda izgleda otprilike ovako nekako.
Što se to dogodilo na Braču, gospodine
Zekanoviću, pita zainteresirani novinar uvaženog
saborskog zastupnika misleći pritom da mu ovaj prokomentira
divljački napad petnaestorice pripadnika Torcide
na par sezonskih radnika ‘sumnjiva’ podrijetla u
Supetru, u kojem je teške tjelesne ozljede
zadobio i supetarski vatrogasac koji je stao u zaštitu
napadnutih.
‘Brač? Pa punac mi je ostrigao ovce i poslao mi
slike kako je to radio bez zeta.’
Hahahahaha! Ovce, Srbi, škare, glave! Dugo već, priznajte, niste
čuli nešto urnebjesnije. Punac glava, zet ovca. Puna glava, Srbin
ovca. Punoglavac zet.
Predrag Lucić i Ćićo Senjanović
pokrili bi se ušima od smijeha, pardon, srama, samo da im se
život nije potrošio prerano i da su umjesto u državotvorno
vrijeme Franje Velikog imali priliku živjeti u
suverenističko doba Hrvoja Duhovitog.
Zekanovićev neuspjeli humor, naravno, tek je nastavak bogate
homofobne i šovinističke komediografske tradicije koja je svoje
zlatno doba doživjela u Kovačevićevo i
Rojsovo vrijeme. Tko bi to mogao zaboraviti?
‘Zašto ne prikažete di muškarac sa muškarcem, a ja sam imao
prilike i takve kazete gledati, gospodo draga, pa da vidite, kad
izvari oči kao varen zec, kako je to ružno gledati.’
Sad, je li zec ili ovca, je li peder ili Srbin, posve je
svejedno.
Zaista, malo je toga tako smiješnog kao kad šovinistička desnica
pokušava biti smiješna.
Moglo bi se čak reći da ovdašnja desnica pati od takozvanog
nehotičnog humora. Najsmješnije rečenice su one koje zapravo
nemaju namjeru biti smiješne i koje su izrečene najozbiljnijim
tonom.
Naprimjer?
‘Jeste li vi mene ikada čuli da sam rekao da je Vojislav
Stanimirović ratni zločinac? Ne, ja jako pazim na svoje
riječi. Ozbiljan sam političar.’
Ozbiljan političar? Zekanović? E, to je, kad već pitate, za
razliku od one pošalice s puncem i ovcama, stvarno smiješno.
Nakon što je dakle napravljen zgodan uvod u vidu lošeg humora, na
red dolazi relativizacija problema, odnosno stavljanje stvari u
pravi kontekst.
Pitanje glasi: kako zapravo opravdati nacionalnom netrpeljivošću
izazvano nasilje?
Gospodine Zekanoviću?
‘Kao prvo, niti jedan novinar nije otišao na teren pa
porazgovarao sa Supetranima da čuje i njihovu stranu (…)
Izdvojiti jedno nasilje jer je navodno izazvano govorom mržnje,
zbog nacionalne pripadnosti je, po meni, predimenzioniranje
problema u društvu koji, realno, ne postoji (…) Međutim,
stanovnici grada Supetra, Bračani, pa i Splićani jako dobro znaju
što se događalo. Nije stvar crno-bijela. Odite u Supetar i
pogledajte kontekst’
Naravno, to vam već zvuči poznato.
Nisu stvari crno-bijele, vi ne znate kako se živi na Braču ili,
recimo, u Međimurju.
Da stvari nisu crno-bijele reći će vam zasigurno i svaki onaj
prosvjednik s nedavnog ‘antiromskog’ mitinga u
Čakovcu, dovoljno slijep da ne vidi kako je
zapravo u cijeloj priči najveći problem taj što institucije ove
države ne rade svoj posao i što zakoni ove države ne vrijede
podjednako za sve njene državljane.
Da stvari treba sagledavati u kontekstu reći će vam svaki
kontekstopisac, filozof i šupak koji vas uporno nastoji uvjeriti
kako Pavelićevo ‘Za dom spremni’ nema, ustvari,
baš nikakve veze s Thompsonovim
motivacijsko-kohezivnim ‘Za dom spremni’ iz Bojne Čavoglave.
Nijedan novinar dosad nije otišao na teren, popeo se na
Svilaju i saslušao Thompsonovu stranu priče.
Stvari, naime, nisu crno-bijele. Vi, dakako, dobro znate što se
sve događalo.
Krenimo stoga dalje, nakon što su stvari stavljene u pravi
kontekst, slijedi jasno definiranje neprijatelja.
To je možda čak i najlakši dio posla i zvuči otprilike ovako.
‘Biti hrvatski suverenist znači biti protiv Istanbulske
konvencije koju nam nameće Europska Unija, protiv
Marakeškog sporazuma jer je on loš za Hrvatsku,
za blokadu Srbije na putu u EU, kako bi se
konačno priznala agresija na Hrvatsku i platila ratna odšteta,
kao i za obranu prava na život te obranu hrvatskoga naroda u
BiH i dijaspori.’
Drugim riječima, neprijatelji su drugotne žene sa svojim pravima,
izbjeglice i migranti te, jasna stvar, Srbi. Da, i pederi,
naravno, oni se podrazumijevaju.
To je, kako rekosmo, najlakši dio koji se vrlo brzo apsolvira.
Zatim na red dolazi jedan prigodni kopernikanski obrat.
Svaki domaći desničarski fundamentalist, konzervativac i
suverenist koji drži do sebe u načelu nema ništa protiv svih tih
prljavih migranata, dosadnih žena, Srba ili pedera. Štoviše, među
njima čak pronalazi i brojne prijatelje.
Tu već argumentacija ulazi u novu fazu koju bismo kolokvijalno
mogli nazvati fazom hinjene benevolentnosti. Ako je prethodna
faza bila najlakša za odraditi, ova je vjerojatno najzabavnija.
Na što konkretno mislite, gospodine Zekanoviću?
‘Ja, konkretno, imam prijatelje i kumove koji su Srbi, na našoj
listi za Europski parlament je bio Srbin.’
Predvidljivo, zar ne?
‘Ja na poslu imam ljude koji nisu u braku, imam prijatelje
homoseksualce i družim se s njima. To meni ne predstavlja
problem’, kazat će tako i Zekanovićev kolega Ladislav
Ilčić dok Damiru Habijanu bude nabijao
na nos nedostatak ‘kršćanskih vrijednosti’, upućujući pritom
istraživačke novinare neka istraže na što konkretno misli.
‘Na homoseksualce gledam kao na susjede i prijatelje. Većina njih
ne želi da ih se tako obilježava’, slaže se i predsjednica
Kolinda Grabar-Kitarović.
‘Imam i ja prijatelje različitih orijentacija, pa i
homoseksualce, i slušam njihove probleme’, dodaje onda i
Božo Petrov.
‘Imam više prijatelja Srba nego cijela hrvatska Vlada zajedno’,
bildao je svojedobno prijateljsku bilancu i notorni
Zdravko Mamić.
‘Ni na koji način nisam uvrijedio niti jednog
Roma, među kojima imam brojne prijatelje’,
objašnjavao je HDZ-ov zastupnik Stevo Culej što
je konkretno mislio kada je romskog zastupnika Veljka
Kajtazija optužio da laže kao srpski cigan.
Ovakvih primjera mogli bismo nanizati još barem stotinu, ali ne
bi bio red da čitav ogled posvetimo vanjskim neprijateljima, a da
pritom, za kraj, ne spomenemo i one unutrašnje.
A najveći unutrašnji neprijatelj ovdašnjih suverenista trenutačno
je Andrej Plenković. Hrvatski premijer,
vjerojatno ste čuli i to, ustvari je tek briselski ćato i
plaćenik koji vodi politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim
interesima.
‘Ne može se glasovati za Plenkovićevu Vladu i biti kršćanski
demokrat. Politika koju vodi Andrej Plenković je naš antipod i mi
se protiv toga borimo.’
Ili: ‘Vi više volite vladati i upravljati nego služiti. To smo
vidjeli i kod Istanbulske konvencije. Hrvatska ne smije biti
talac ničijih briselskih ambicija. Hrvatskoj treba hrvatski
Orban, a nažalost ne vidim ni O od Orbana.’
Kako pak u praksi izgleda ta borba za nacionalne interese,
suprotna politici Plenkovićeve Vlade, mogli ste se uvjeriti,
primjerice, u veljači ove godine kada je ta ista
Vlada u Sabor poslala novi
Zakon o privatizaciji INA-e, kojim se, po
riječima stručnjaka, upravljačka prava u toj naftnoj kompaniji
potpuno prepuštaju mađarskoj strani.
Oporba je tada, u namjeri da sruši kvorum, prije izglasavanja
Zakona napustila sabornicu optužujući vladajuće za izdaju
nacionalnih interesa.
Izmotavajući se poslije da je krivo prebrojao HDZ-ovce u
sabornici, Plenkovićevu je većinu tada, kako predvidljivo, spasio
jedan ozbiljan političar koji jako pazi na svoje riječi.
Iako se vama u jednom trenutku možda učinilo da je to bio jedan
proračunati i za svoju saborsku fotelju zabrinuti kalkulant. Što
bi se reklo, hrabro usrani zec.
Dobro, sad, je li zec, zekan ili Zekanović, posve je svejedno.