'Pogrešno je mišljenje da dijete treba doći u prvi razred sa znanjem čitanja i pisanja. Na brojnim se forumima javljaju 'pametne' mame i kažu kako se od djeteta na upisu tražilo da zna pročitati zadane riječi, rečenice, slova. One nikako shvatiti da se na taj način samo povjerava djetetovo predznanje...'
Od jeseni će u školske klupe sjesti neki novi klinci, neki novi
prvašići. Predupisi su gotovi, upisi također, sad se samo čeka
rujan i početak nove školske godine. Zubići su poispadali, neki
se klimaju, za prvi razred su sedmogodišnjaci i neki
šestogodišnjaci spremni.
Što reći budućim prvašićima o školi?
Mališane jako zanima sve u vezi škole, to je za njih novi, veliki
korak u životu, ući u svijet školaraca, đaka. Zanima ih tko će im
biti učiteljica (ili učitelj), kakva će biti, što će raditi u
školi, tko će od poznate djece ići s njima u razred. Možda će se
u istom razredu skupiti ekipa iz vrtića, a možda i neće. Možda će
sve biti novo.
Ne treba unaprijed djeci uzdizati učiteljicu u nebesa. Što ako se
dijete neće ‘kliknuti’ s učiteljicom pa će biti
nezadovoljno, a vi ste mu nabajali superlative? Dovoljno je reći
da se učiteljicu treba slušati. Osnove lijepog i pristojnog
ponašanja trebala bi usvojiti sva djeca još prije polaska u
školu.
Dijete, naravno, treba uvjeriti da je škola sjajna i da će mu se
svidjeti, da će usvojiti nova znanja i pronaći mnogo
prijatelja. Neka dijete poželi ići u školu. Ali što ako se ponudi
ružičasta slika škole, a ona se ne ostvari? Kod djeteta će se
javiti frustracija, gubitak interesa i motivacije. Dijete će se
osjećati prevareno od roditelja i manje će im vjerovati. Zato u
uvjeravanju u ‘sjajnost’ škole treba biti umjeren i
realan.
Djetetu također treba objasniti da se u školu mora ići svaki dan,
da se treba slušati učiteljicu, da će ondje učiti čitati, pisati
i računati, da će morati nositi školsku torbu, da će u razredu
biti još dvadesetak učenika.
Djetetu treba reći kako i od koga tražiti pomoć i požaliti se ako
nešto pođe po zlu. Ne treba idealizirati školski život, ali ne
treba niti zastrašivati dijete školom u smislu: ‘Vidjet ćeš ti
kad kreneš u školu!’
A što dijete treba znati prije nego
krene školu?
Pogrešno je mišljenje da dijete treba doći u prvi razred sa
znanjem čitanja i pisanja. Na brojnim se forumima javljaju
‘pametne’ mame i kažu kako se od djeteta na upisu tražilo da
zna pročitati zadane riječi, rečenice, slova. One nikako shvatiti
da se na taj način samo povjerava djetetovo predznanje kako
bi se stekao uvid u strukturu djece koja dolaze u prvi razred, a
opet kako bi se lakše kvalitetno složili razredi.
Zbog takvih tvrdnji da dijete ‘mora’ znati čitati i pisati,
masovno se drila djecu slova prije upisa u prvi razred. I to se
onda napravi pogrešno pa učiteljica u prvom razredu potroši masu
vremena na ispravljanju krivog pisanja.
Nikada nitko nigdje nije rekao da dijete mora znati čitati i
pisati prije polaska u prvi razred. I točka. Većini učitelja su
draža djeca koja su kao prazna ploča, spremni i zreli da se po
njima ispisuje znanje.
Dijete koje polazi u prvi razred u prvom redu mora znati reći
svoje ime, adresu, imena roditelja i po mogućnosti broj
telefona roditelja. Ti podatci su važniji od znanja čitanja i
pisanja.
Nadalje, dijete se treba znati pristojno ophoditi, koristiti
riječi ‘molim, hvala, izvoli, oprosti’. Mora biti socijalno
osjetljivo, a ne sebično. Kod kuće je ‘ja, ja, ja’, ali u školi
je druga priča. Trebaju biti spremni dijeliti, trebaju znati
biti strpljivi i sačekati svoj red.
Možda zvuči banalno, ali dijete pred polazak u školu mora znati
samostalno koristiti toalet.
Ako roditelj još uvijek djetetu predškolcu briše guzu nakon
obavljanja velike nužde, ima cijelo ljeto da ga nauči da to
dijete radi samo. U školi mu nitko neće brisati.
Vezice na cipelama i patikama često su glavni neprijatelj
prvašića. Vjerujemo da mnogi roditelji zaista nemaju vremena
prije posla čekati da dijete samo zaveže vezice i krene u vrtić
pa mu oni linijom manjeg otpora vežu, ali zato kad se vrate s
posla neka si daju truda i vremena i nauče dijete vezati vezice.
Zamislite kad učiteljica sprema djecu za polazak kući nakon
nastave, a od njih dvadeset ima ih barem deset koji ne znaju
vezati vezice. Učiteljicama nije u opisu radnog mjesta odijevanje
učenika, brisanje guze i vezanje vezica na cipelama.
Vrlo je važna samostalnost u odijevanju. Dijete koje kreće
u prvi razred mora se znati samostalno preodjenuti. U prvom se
razredu učenici preodijevaju za nastavu Tjelesne i zdravstvene
kulture. Ne jednom se je dogodilo da neko dijete zaostane u
svlačionici u suzama zato što se ne zna samo preodjenuti. Ili to
preodijevanje traje i po petnaest minuta.
Prije polaska u prvi razred djetetu treba omogućiti da uvježba
vještine odijevanja, svlačenja, kopčanja, vezivanja. Dakle,
umjesto drilanja slova, drilajte dijete običnim osnovnim
vještinama. Najprije mu sami pokažite, a zatim tražite da ono
pokaže vama pa kad dobro izvede vještinu dajte mu prilike da to
ponovi.
Veliki korak
Polazak djeteta u školu jedan je od najvažnijih trenutaka u
životu svakog djeteta. Koliko je dijete pripremljeno za polazak u
prvi razred, u tolikoj će mjeri moći prihvatiti obveze koje
donosi škola. Stoga, o odraslima ovisi hoće li trenutak
polaska u školu biti ugodan ili neugodan.
Izuzetno je važno da dijete bude svjesno i spremno odvojiti se od
roditelja na nekoliko sati. Nikome ne treba uplakano dijete koje
rida na školskom hodniku za mamom, ni roditelju, ni učiteljici,
ni djetetu.
I još je važno da roditelj ne očekuje od djeteta previše, da ga
prihvati baš onakvog kakvo jest. Treba biti realan
u procjeni. Nije dobro niti dijete uspoređivati s drugom
djecom. Svako je dijete jedinstveno.
Ne postoji idealno dijete niti idealan roditelj. Ali uz praćenje
nekih savjeta može se puno toga poboljšati.
Sretno u prvom razredu.