Ilijine riječi trebali bi dobro proučiti svi oni koji još od prvog razreda osnovne škole inzistiraju na odličnim ocjenama i uvjeravaju prosječnu ili čak i ispodprosječnu djecu da su geniji ali, eto, zli učitelji nemaju za njih razumijevanja.
Malo pomalo i ona tri mjeseca ferja stisnuta u mjesec dana
godišnjeg odmora približavaju se svome kraju. Za koji dan
učitelji će se vratiti s godišnjih odmora u škole i započeti svoj
rad, daleko od očiju javnosti (za javnost će i dalje biti na ‘tri
mjeseca ferja / godišnjeg’).
Počet će se pripremati za Školu za život, nešto za što se za sada
sa stopostotnom sigurnošću može samo reći da će biti više
piskaranja i administracije. Zato treba početi piskarati već sad,
u kolovozu. Sve ostalo što nam donosi ŠzŽ čitajte tijekom jeseni,
kad krene. Za sad se jedino sa sigurnošću može tvrditi da treba
upregnuti sve raspoložive snage u administraciju, planove,
kriterije ocjenjivanja, blablabla. Već sada, mjesec dana prije
početka nastavne godine.
Pripreme za nastavu
Već polovinom kolovoza počinju nastavnicima pripreme za nastavu.
Najviše posla imaju učitelji koji će s početkom nastavne godine
primiti prvašiće.
Treba urediti učionice. Skinuti stare i poslagati nove izloške na
panoima i zidovima. Naravno, prvo treba pronaći ili izraditi koje
će slike, plakati biti pogodni za izlaganje. Uređuju se ormari.
Sređuju kabineti. Uništavaju se i bacaju stari ispiti.
Učitelji prvašića trebaju svečano urediti učionicu kako bi prvi
susret dječice sa školom bio što ljepši i uzbudljiviji, događaj
za pamćenje. Oni samostalno izrađuju cijele scenografije po
učionicama. Zatim rade kartončiće za klupe s imenima svojih novih
učenika. Pa im izrađuju ‘akreditacije’ na kojima piše ime i
razred. Pripremaju im materijale dobrodošlice. I još svašta nešto
rade za prvašiće. Ima tu posla ohoho.
Ta divna administracija
Svi, ali svi se bave administrativnim poslovima. Pišu planove. Za
napisati kvalitetan plan rada kroz nastavnu godinu do sada je
bilo potrebno i po nekoliko dana, a Škola za život traži planove
koji će se pisati i dulje od nekoliko dana.
Razredna nastava piše planove za šest nastavnih predmeta, plus
dopunska nastava, dodatna nastava, izvannastavne aktivnosti,
izvanučionička nastava, terenska nastava, izleti, projekti,
građanski odgoj, zdravstveni odgoj, sat razrednika, plan rada
razrednog odjela, plan rada s roditeljima, i tako dalje. Sve u
svemu, minimum, mi – ni – mum dva tjedna piskaranja.
Zatim treba, nakon planova, napisati i detaljne i kvalitetne
kriterije ocjenjivanja kako bi se imalo uporište za svaku ocjenu
tijekom nastavne godine. Kriteriji ocjenjivanja trebaju biti
jasni, precizni, konkretni i detaljni. Za njihovu izradu potrebno
je barem tjedan dana marljivog rada. U Školi za život traži se
razrada kriterija za svaki ishod za svaku ocjenu od odličan do
dovoljan. Ishoda ima iz svakog predmeta na desetine, teško je
neupućenom i zamisliti koliko formulacija treba izmisliti i
napisati.
Ono što neki imaju za pisati (ne izmišljati, već samo pisati)
mjesecima na radnom mjestu, prosvjetari moraju napisati u dva-tri
tjedna.
Zatim, tu je i famozni Vremenik koji treba napisati, a o kojem se
sad vodi javna rasprava i za koji se svi iskreno nadamo da će se
nešto promijeniti nabolje do početka nastavne godine.
Toliko o tri mjeseca godišnjeg i kako se ništa ne radi jer nema
djece. A nastavnici će uredno za koji dan sjesti za računala (ako
već i nisu u toplini doma svog) i početi piskarati. Tko će čitati
to sve što oni napišu još nije znanstveno utvrđeno. Glavno da ne
sjede besposleni.
Car je gol
Varaždinac Ilija Srpak, višestruki dobitnik
Oskara znanja, jedan od 7% ovogodišnjih najuspješnijih studenata
na Cambridgeu, rekao je ministrici Divjak o maturi ono što većina
misli, ali se ne usuđuje reći.
Ilijine riječi o maturi: ‘Zašto je prihvatljivo reći da je netko
tko je riješio svaki četvrti zadatak dovoljno dobar da prođe
takav ispit? Spomenuo sam to i ministrici Blaženki Divjak, no
odgovorila mi je da bi u tom slučaju više učenika palo maturu.
Rekao sam joj da je smisao da padnu učenici koji nisu dovoljno
dobri, jer svrha mature jest provjera kompetencija: važno je
odvojiti najkompetentnije učenike od srednje kompetentnih. Oni
još lošiji ne trebaju biti odvojeni jer neće ni upisati fakultet,
pa nije važno. Nisu i ne mogu svi biti akademski obrazovani.’
(izvor: Srednja.hr)
Napokon netko. Ilijine riječi trebali bi dobro proučiti svi oni
koji još od prvog razreda osnovne škole inzistiraju na odličnim
ocjenama i uvjeravaju prosječnu ili čak i ispodprosječnu djecu da
su geniji ali, eto, zli učitelji nemaju za njih razumijevanja.
Ne mogu svi biti akademski obrazovani kao što ni ne mogu svi biti
odlikaši. Kod nas je sustav vrijednosti totalno poremećen.
Prolazi li učenik u nižim razredima osnovne škole s vrlo dobrim
ili ne daj bože dobrim, odmah ga šalju na kategorizaciju nije li
mu potreban individualizirani pristup ili poseban program.
Maturu prolaze oni koji riješe 25% ispita. Heeej! Dvadeset pet
posto ispita za prolaz! To je 25 točnih odgovora od 100 mogućih.
I to se onda naziva srednjoškolski obrazovanom osobom?
Pogledajmo samo po raznim portalima i društvenim mrežama po
komentarima koliko nam je žitelja nepismeno ili polupismeno.
Srednju školu i maturu tako polože i oni koji ni nakon dvanaest
godina školovanja ne znaju da se negacija piše odvojeno, č i ć su
im dva ista slova i tako dalje i tako dalje.
Sumrak znanja. I zato svaka čast mladom Iliji, neka je rekao.
Netko mora.