'Jer kad i ako prosvjetari štrajkaju, javnost se digne na stražnje noge i vrijeđa i omalovažava prosvjetare jer što ti neradnici koji rade četiri sata dnevno i imaju tri mjeseca godišnjeg hoće, neka idu raditi kod privatnika pa će vidjeti kakve su plaće i tako dalje i tako dalje...'
Već danima na vijestima slušamo kako se neki sindikati prijete
‘ako se prosvjetarima ne povećaju plaće, krenut ćemo u štrajk’.
Još bi netko i stvarno pomislio kako će se te prijetnje
ostvariti. Možda se i bi da nije kako je.
Naime, prosvjetari imaju nekoliko sindikata. Nema tu majci
jednog, jakog, reprezentativnog sindikata i vođe, koji bi
ujedinio svu razjedinjenu braću prosvjetare. Imamo sindikat A i
sindikat B za osnovne škole pa sindikat C za srednje škole.
Čija ruka tu ruku mije ni njima samima nije jasno, jer umjesto da
se ujedine i dogovore, oni jedni drugima inat tjeraju, ruše jedni
drugima reprezentativnost, kradu članstvo, ogovaraju se u javnim
medijima.
A svi imaju lijepe plaće, daleko veće od svojeg
‘stada’ – članova. I onda, kako bi stvorili privid da
nešto korisno rade, da opravdaju te velike plaće, dreče po
medijima kako će prosvjetari u štrajk.
Bi – ne bi
A kako prosvjetari idu u štrajk? Prvo krene ispipavanje javnog
mnijenja pa se jedan dio prosvjetara izjasni da su svakako za
štrajk, a jedan dio da nisu nikako za štrajk. Razlozi i jednih i
drugih su svakojaki. Ovi koji bi štrajkali su entuzijasti, naivci
koji misle da će štrajkom nešto postići, da će, kad oni stanu s
radom, cijeli svijet stati i da će vlast, prestrašena i uzrujana,
odmah popustiti njihovim zahtjevima. Hau jes nou!
Ovi koji ne žele štrajkati svjesni su surove realnosti, a ta je
da neće štrajkom baš ništa, osim masovnog pljuvanja javnosti,
postići. Jer kad i ako prosvjetari štrajkaju, javnost se digne na
stražnje noge i vrijeđa i omalovažava prosvjetare jer što ti
neradnici koji rade četiri sata dnevno i imaju tri mjeseca
godišnjeg hoće, neka idu raditi kod privatnika pa će vidjeti
kakve su plaće i tako dalje i tako dalje, pljuvanju i vrijeđanju
nema kraja.
Bebisitinig za badava
Osim toga, ako se i uspije organizirati štrajk i čak i ako se
roditelje obavijesti da je škola u štrajku, oni svejedno šalju
djecu u školu, a onda ravnatelji osiguraju i organiziraju
bejbisitanje te djece, zaposle učitelje koji su se izjasnili da
ne žele štrajkati da čuvaju djecu. Pa se za vrijeme štrajka škole
pretvore u čuvališta djece. Umrem ti na štrajk koji ima otvorena
vrata škole i organizirano čuvanje djece.
Tajming
Čemu organizirati štrajk na početku školske godine kad će se ti
dani onda ionako morati nadoknaditi pod zimskim ili nekim drugim
praznicima? U primorskom dijelu lijepe nam domovine ne bi protiv
štrajka imali ništa, neka se djeca još malo kupaju i odmaraju, a
u kontinentalnom dijelu bi se možda ljutili što nisu prije znali
za štrajk pa bi uplatili još koji dan ljetovanja u postsezoni.
Štrajkati treba na kraju godine, kad, eto, prosvjetari ‘ništa ne
rade’ pa da vidiš kad ne bi bilo zaključenih ocjena,
svjedodžbi, upitni bi bili matura i upisi u srednje škole, upisi
na fakultete i tako to.
Fućka se našim A, B i C sindikatima za tajming. Po njima bismo
mogli štrajkati i u kolovozu. Ili subotama i nedjeljama. Ali
fućka se sindikalistima i za sve ostalo.
Utopija
Kad bi prosvjetari bili ozbiljni, ujedinjeni i odlučni, imali bi
jedan jaki, ozbiljan sindikat, ujedinili bi se i masovno
štrajkali do ispunjenja zahtjeva, zatvorili bi i zaključali škole
bez mogućnosti bejbisitanja djece pa da onda vidimo čija majka
crnu vunu prede. Sve dok se ovako mlako, kao kamilica pripremaju
i organiziraju štrajkovi, svaka najava istog je komedija.
Podršku javnosti prosvjetari nemaju niti će ikada imati,
jer svaka šuša se razumije u prosvjetarski posao i nalazi se
pozvanom isti kritizirati. Na kraju priče ispada da se za
prosvjetare najviše zalaže Bandić. A čak nije ni u jednom
sindikatu.
Kako je jedan mlađahan glasnogovornik razljutio
prosvjetare
Kaže za N1 Dnevnik mlađahni glasnogovornik MZOS Alavanja kako je
nastavnicima ovo prva reforma u životu pa su nesigurni u nju. Eh
sinko dragi, u mojih 32 godine staža meni je ovo već ne znam koja
reforma, malo malo se nešto reformiralo i nisam stigla sve
pohvatati i zapamtiti.
No, njemu možda i jest prva reforma, a i inače je poznato da
svatko tko je na vlasti smatra da život počinje njegovim dolaskom
na vlast (zajedno s devizom: iza mene potop).
A što kaže jedna profesorica
Jedna je kolegica, revoltirana kao i mi svi tom izjavom mlađahnog
glasnogovornika, pobrojala sve što se u zadnjih tridesetak godina
mijenjalo.
‘Evo malo prisjećanja, bez puno razmišljanja što se sve i koliko
mijenjalo otkako radim. A sve potaknuto izjavama najnovijim nekog
golobradog dječaka iz ministarstva koji, prepun razumijevanja da
mi je ovo prvi put, nudi svoju pomoć. Dijete drago!
Kad sam počela raditi prije 30 godina, postojao je godišnji plan
koji se upisivao u dnevnik. Svaki je predmet imao svoju stranicu.
To je bilo jako zgodno jer si, u slučaju zamjene, lijepo samo
okrenuo tu stranicu i vidio što je kolegi u planu, gdje je stao,
i mogao si lijepo nastaviti.
Nisu se predavali nikakvi mjesečni ni izvedbeni. Nije se nigdje
upisivao godišnji plan rada razrednika.
Gradivo je bilo u mom predmetu (Hrvatski jezik – op. a.)
takvo da su se u 5. razredu obrađivale sve vrste riječi, osim
glagola. U 6. su se obrađivali glagoli i sintaksa jednostavne
rečenice. U 7. složena rečenica, i sve vrste zavisnosloženih.
SVE. Uzročne, namjerne, posljedične, dopusne… U 8. stilistika,
leksikologija, dijalektologija i opsežna tvorba riječi.
Pisane provjere provodile su se u dogovoru s učenicima i
kolegama, jer, vidi čuda! nikome nije bilo u interesu da piše
pisanu provjeru i dobije loše rezultate. Pa su se ljudi, pritom
mislim i na učenike i na učitelje, dogovarali. A i učenicima je
tako manje bilo na pameti kalkuliranje i kampanjsko učenje.
Onda je došao HNOS. Zamjenice su porazbacane od 5. do 8. i ni bog
to više ne usustavi. Pasiv se više ne spominje kao glagolsko
stanje, teško je to dječici, rekao je HNOS. Izbačene su mnoge
zavisnosložene rečenice. Tvorba riječi skroz je reducirana.
Pojavili su se mjesečni, izvedbeni planovi. Pojavile su se
prilagodbe i individualizacije.
Još prije toga pojavio se vjeronauk, skresala se satnica
materinskog jezika u nižim razredima i nekih predmeta u višim.
Pojavila se informatika. Strani se jezik počinjao učiti od 1.
razreda.
Pojavio se Vremenik.
Pojavio se Zdravstveni odgoj, pojavio se Građanski odgoj i
obrazovanje.
Ukinulo se zaključivanje ocjena na polugodištu.
Vladanje je bilo ocjenjivano esejistički pa vraćeno na uzorno,
dobro, loše.
Udžbenici su se birali na 4 godine kako bi se mogli
nasljeđivati.
Uvedeni su javno dostupni kriteriji vrednovanja.
Uvedena je obaveza osnovnim školama da djecu upisuju u srednje, a
srednjima matura i upisi na fakultete.
Jasno da su tijekom ovog dugog niza godina učitelji pratili i
razvoj informatičkih tehnologija, uvodili gdje su mogli i gdje je
školska oprema to omogućavala korištenje novih nastavnih
sredstava i pomagala, osuvremenjivali nastavu i načine poučavanja
često se služeći vlastitim laptopima i sredstvima.
Ovo sam sve napisala u hipu, onako iz glave. Za točniji i
podrobniji uvid trebalo bi mi više vremena. Da ne kažem – it
takes time.
Sve se te promjene događale prije ŠzŽ koja je navodno 1. i jedina
reforma dosad.
A niti mijenja satnicu, niti predmete, niti ocjenjivanje, niti
upise.
Niti uvodi vanjsko vrednovanje. Reformatorska je po novogovoru i
neologizmima koje je donijela.
nastavni plan i program > kurikulum
cjelina > tema
ciljevi > ishodi
ocjenjivanje > vrednovanje
vještine > djelatnosti
opisno praćenje > formativno vrednovanje
povratna informacija učeniku > vrednovanje za učenje
Dopunite sami niz. I ispravite ako sam pogriješila gdje, naime,
prestala sam pratiti kad sam uvidjela da se sva reforma svodi na
nomenklaturu. Eto, to je reforma, prva, najprvija, jedina od
stoljeća sedmog.’
Uzalud prosvjetari kažu da nisu spremni za Školu za život,
Ministarstvo tvrdi da je sve spremno i da se bezbrižno može
krenuti. Frontalno.