'Nekoć smo imali i higijeničara u razredu koji je pregledavao ruke učenicima i bilježio imaju li svi uredno podrezane i čiste nokte i peru li svi ruke. Danas toga nema. Danas već i prvašice dolaze s nalakiranim noktima u školu.'
Škola za život nije nešto novo. Ona je, zapravo, nekoć
davno, u neka dobra stara vremena, zaista postojala i bila
je čak vrlo efikasna. Generacije djece, danas odraslih
ljudi, išli su u školu za život, a da to nisu ni znali jer se to
tako nije zvalo. Možda danas, uspoređujući današnje školovanje s
nekadašnjim i shvate da su se zapravo prije trideset i
više godina školovali ‘za život’.
Domaćinstvo
Nekoć davno imali smo u osnovnim školama nastavni predmet zvan
Domaćinstvo. Učilo se na njemu šivati, krojiti, učilo se o
vrstama tkanina, o njihovom pranju, održavanju. Čak smo i palili
komadiće tkanina kako bismo znali odrediti kojeg su sastava i
saznali kako gore kako bismo spriječili eventualni požar.
Pa smo naučili da pamuk i prirodne tkanine gore kao papir, a da
se umjetne tkanine skupljaju u kuglicu i ne gore baš najbolje.
Učili smo i slagati boje, koja boja se s kojom slaže, kako se ne
bismo kasnije odijevali kao papagaji na godišnjem.
Na domaćinstvu sam iskrojila prema kroju i sašila, na šivaćoj
mašini, sve s patent zatvaračem, jednu haljinu. U osnovnoj školi,
da. Učili smo na satovima prišivati dugmad. I dan danas znam što
sam tada naučila. Ako si htio dobiti ocjenu odličan, dugme je
trebalo biti tako prišiveno da svi ubodi iglom budu na jednom
mjestu.
Učilo se vesti. Vezli su se ukrasni tabletići, jednostavnim
bodovima, udijevao se konac u iglu, zabavljalo se na tim satovima
domaćinstva.
Učilo se i propisno parati zašiveno. Porubljivati ručno. Tako da
se šavovi ne vide. I dan danas sve to sama znam napraviti. Kao i
mnogi drugi koji su imali domaćinstvo. To znaju, a da se ni ne
sjećaju kada i gdje su to sve naučili.
Nakon tkanina, šivanja, vezenja i prišivanja patent zatvarača i
dugmadi, na red je bilo došlo i kuhanje na nastavi domaćinstva.
Pekle su se palačinke, kuhala se riža, puding, pripremala
jaja na tisuću i jedan način. Svatko je imao priliku probati
pripremiti neko jednostavno jelo. Smjelo se boraviti u školskoj
kuhinji i kuhati. Slagali su se jelovnici, učilo se o namirnicama
i njihovim nutritivnim i kalorijskim vrijednostima.
To je bilo domaćinstvo. Najkorisniji nastavni predmet
ikada. Bezbroj se korisnih stvari za život na tom nastavnom
predmetu naučilo, stekle su se vještine kojima i dan danas, pod
starije dane, baratamo.
Tehnički odgoj
Nekoć se tehnička kultura zvala Tehnički odgoj i imala je satnicu
tri sata tjedno. Veći dio te satnice bio je praktičan rad. Pililo
se, kuckalo, rezalo, bušilo. Danas dijete izađe iz osnovne škole,
a ne zna čekić u ruci držati. Tuče njime kao da vadi vruće njoke
iz lonca. Ima jedan sat Tehničke kulture tjedno. Teoriju
uglavnom.
Radili smo u toj našoj ‘školi za život’ kućice za ptice, makete
školskog dvorišta (tko se sjeća grmlja izrezanog od spužvica?),
ukrasne noćne svjetiljke kojima smo sami radili jednostavan
strujni krug, učili smo kako promijeniti utičnicu ili sklopku, na
foto – grupi smo izrađivali crno – bijele fotografije. Na
tehničkom odgoju rastavljali smo stare kućanske aparate kako
bismo vidjeli kako i od čega su sastavljeni, učili smo
raditi sitne popravke.
Vjerojatne se svi stariji sjećaju naših pilica s tehničkog i toga
kako su često pucale, a bila ih je prava muka zamijeniti. Danas
učenici dobiju poluproizvode koje samo trebaju zalijepiti i
sastaviti. A za pola toga što smo mi nekad radili danas bi
trebala tisuću i jedna suglasnost roditelja.
Akcije NNNI i Prva pomoć
Na akcijama ‘Ništa nas ne smije iznenaditi’ učili smo rukovati
vatrogasnim aparatima i gasiti požar. Učili smo se orijentirati u
prirodi, ali ne u učionici već vani, na terenu. I ne, roditelji
tada nisu trebali potpisivati ikakve suglasnosti da nas
nastavnici izvedu van iz škole i uče.
Na prvoj pomoći učili smo osnove iste. Previjali smo i
‘obrađivali’ povrede, učili kako reanimirati osobu (imali
smo u školi lutku kojoj smo morali upuhavati zrak i
masirati srce), učili smo u koji položaj treba postaviti
unesrećenoga. Najgori dio te ‘škole za život’ bio je
natrag uredno smotati sve zavoje i pripremiti ih za drugi
put nakon što smo pola razreda zamotali.
Danas se prva pomoć uči kao izvannastavna aktivnost i to ne
svugdje, a većina se djece i odraslih s prvom pomoći susretne tek
pri eventualnom polaganju vozačkog ispita.
I druge stvari
Sjećam se kao da je jučer bilo kada je naša nastavnica iz
Biologije na sat donijela iz ribarnice šarana pa smo ga zajedno
secirali i uživo učili o njegovom tijelu. Na žalost, nismo tog
šarana na kraju pojeli, ali zato i dan danas znam istoga očistiti
i sve njegove unutarnje organe imenovati. A bilo je to prije
jedno četrdeset godina.
Nekoć smo imali i higijeničara u razredu koji je pregledavao ruke
učenicima i bilježio imaju li svi uredno podrezane i čiste nokte
i peru li svi ruke. Danas toga nema. Danas već i prvašice dolaze
s nalakiranim noktima u školu.
Vodili smo precizne i uredne kalendare prirode. Sami. Danas zadaš
djetetu da vodi kalendar prirode, a onda dobiješ ili kalendar
koji je izradio roditelj ili nepotpuni i nekvalitetan kalendar
prirode jer dijete na njega zaboravi pa ga ne radi
redovno.
I onda neka netko kaže da nekad nije bilo Škole za život
Nekad je zaista škola bila za život. Svi znamo u što
se pretvorila. Ali ne znamo u što će se sad, pompozno
najavljivana i reklamirana pretvoriti.
Vrijeme će pokazati. Frontalno.