Uvod u 21. Špancirfest nije sugerirao previše promjena u odnosu na prošli, iako je sveukupni dojam na kraju takav da možemo reći da je ovo zasigurno jedno od pet najboljih izdanja Špancirfesta u njegovoj povijesti. I to prema nekoliko parametara, koje ćemo proći u nastavku teksta.
Još se na ponekom zidu u centru grada može pronaći nekad aktualna
kratica ‘Festival kupljenih emocija’. Kada je 2016. godine
Špancirfest doživio svoj uspon prema vrhunskim glazbenim
imenima i proširenom gastro ponudom blizu prostora Starog grada
te zbog toga dobio i
nagradu HTZ-a, malotko je mogao vjerovati u pad koji je
doživljen godinu nakon.
Naplata je na većini koncerata ukinuta, ulični program začinjen
je cirkuskim spektaklom, ali sveukupni dojam bio je dosta lošiji
jer se smanjivanjem jednog dijela sadržaja izgubila određena
publika.
Od kada se, a to je 2011. godina, počelo s tom famoznom naplatom,
uvijek se vukla ta mantra ‘kupljenih emocija’ (ulaznica, zamisli
ti to!) koje zaustavljaju pravo veselje i uzbuđenje. S vremenom
je cijela rasprava otupjela, ljudi su se ili priviknuli na
kupovinu ulaznica ili možda još uvijek imaju negativno
mišljenje o tome da je za nečiji rad potrebno platiti, ali su se
s tim nekako pomirili.
Rizik je ponekad bolje izbjegavati
Uvod u 21. Špancirfest nije sugerirao previše promjena u odnosu
na prošli, iako je sveukupni dojam na kraju takav da možemo reći
da je ovo zasigurno jedno od pet najboljih
izdanja Špancirfesta u njegovoj povijesti. I
to prema nekoliko parametara, koje ćemo proći u
nastavku teksta.
Možda se i bolje kloniti svrstavanja u određene ljestvice kojima
se prikazuje kvaliteta festivala, ali pokazalo se da je
rizik u koji su se par puta u prošlosti organizatori
upustili s
ponekim izvođačima bolje izbjegavati ako za to nema
dovoljno vremena i resursa.
Anketa pružila neobične odgovore
Mjesec i pol dana prije Špancirfesta prošetali smo gradom i
napravili
anketu. Znaju li ljudi uopće tko za tridesetak dana nastupa u
Varaždinu, koliko pozornica ima te jesu li čuli za izvođače?
Većina anketiranih nije znala tko nastupa, iako su obećali da će
pogledati program. The Gipsy Kings by Bailardo,
svojevrsni headlineri, za polovicu su bili nepoznanica pa nismo
ulazili u dubinu i zamarali ljude. Imali su još četiri tjedna za
naučiti.
Kako je malo po malo objavljivan sadržaj uličnog programa,
popratnog i dodatnog sadržaja, popis izvođača i
performera, tako se punio prostor za manevriranjem.
Koncerti ipak dobro posjećeni
Klasično internetsko prenemaganje ‘tko su ovi, tko su oni’ nije
se odrazilo na odaziv publike. Činjenicu je tako da je rijetko
koji koncert na Starom gradu, kroz vikend i tjedan, posjetilo
manje od 1000 ljudi. Štoviše, mnogi su imali nekoliko tisuća.
Također, koncerti i predstave na vili Bedeković bili su ili u
potpunosti ili gotovo u potpunosti rasprodani. A to je pozornica
za koju je, kao što znate, bilo potrebno kupiti karte.
Trebaju li festivalu The Gipsy Kings?
Česta boljka koja se spominje je to famozno ponavljanje izvođača.
Okej, Tony Cetinski bio je tu da zadovolji
masovnost drugog vikenda, dok je otvaranje pripalo najavljenoj
senzaciji u vidu The Gipsy Kingsa, odnosno krnje
postave ‘onih’ The Gipsy Kingsa iz sedamdesetih i osamdesetih.
Svirka i razglas držali su razinu, ali odaziv i recepcija publike
nije. Jednostavno, slična situacija ponovila se kada su i
‘Creedence’ dolazili 2009. – isto kao što ono nisu bili
Creedence, tako ni ovo nisu bili The Gipsy Kings
– iako se o reputaciji i popularnosti ne mogu mjeriti jedni s
drugima.
Vatromet i Božo Vrećo
Famozni vatromet, vjerojatno jedina konstanta
Špancira uz štulaše, uništio je, nažalost, emotivnu završnicu
koncerta Bože Vreće na
Bedekovićki. A cijelu situaciju mogao je riješiti
tek jedan poziv ili prethodni dogovor.
No, kako god bilo, za većinu špancirera to obojeno prskanje
pirotehnikom po nebu svakako je uveličalo štimung prvoga dana.
Kvart više nego zadovoljio
Prvog dana upoznali smo se i s KVART zonom – jednim kvalitetnim
novitetom na kojem su se mogli čuti pravi ‘hidden gems’
festivala.
Možda za to nije bio reprezentativan prvi dan kada su
Jonathan imali razglas od kojeg su (skoro
doslovno) krvarile uši, ali onda je to bio svaki sljedeći – sve
do Mayalesa, nakon kojih se i tako moglo
aplaudirati duže nego na nedavnoj projekciji
Jokera u Veneciji te staviti ključ u bravu do sljedeće
godine.
Povratak Jam Rituala
Da ta zona nije služila samo za koncerte, vidjelo se i kroz
dnevni program popraćen jogom, capoeirom, napravljenim
najvećim muralom u gradu, radionicama grafita,
izložbom bicikala…
Dodir koji je bio potreban, zona koja je bila nužna, ali i šteta
da na tamošnjoj pozornici nismo slušali varaždinski
Sowas i Ginger, koji su svoje
odradili na pozornici za prolaznike na Trgu kralja Tomislava.
Koliko se intimnije dolazi do publike vidjelo se na
nastupu Jam Rituala, također Varaždinaca, koji su se vratili
nakon dvije godine i zaključili prvi festivalski vikend.
Bare obećavao, ali…
Još u kratkim crtama o koncertima na najvećoj pozornici: dok
su Vojko V. i Krankšvester bili
iznimno raspoloženi, što se vidjelo u interakciji s publikom,
isto tako je Goran Bare jedva dočekao da se
makne s pozornice, kao da mu se negdje žurilo.
Šteta što je tako završilo, jer je prva trećina koncerta
izgledala i zvučala obećavajuće. No s obzirom na sve što je
prošao u životu, valjda je privilegija to da ga još uvijek
gledamo živog.
Rambo kao stvoren za Špancirfest
Glazba Ramba Amadeusa nije za svakoga,
njegov anti-koncert pokazao je moć u rukama glazbenika. Nastup
koji više naginje prema kazalištu je i svojevrsni performans
pa su se u njemu objedinile dobro poznate smjernice kojima se
Špancirfest vodi već godinama. Uostalom, nije bez razloga čest
gost, pošto uvijek ‘izmisli’ nešto novo.
Silente, Elemental i Gustafi
jednostavno imaju svoj ‘fandome’ koji ih više-manje prati iz
pjesme u pjesmu. Pri tome su prvonavedeni, nakon očekivanog
povratka zajedničkom sviranju, u žiži zbivanja, događanja i
spominjanja po društvenim mrežama pa su samim time i
najaktualniji.
Ako se svom tom službenom glazbenom programu pridodaju
svakodnevni ‘neslužbeni’ koncerti u klubovima kao što su Lavra,
Sloboda ili Underground, dobili smo opus od nekoliko koncerata po
danu.
Zašto se program objavljuje toliko kasno?
Zaključno za sve glazbene izvođače – odaziv je bio i više nego
dobar, a Turistička zajednica grada Varaždina
učinila bi si veliku uslugu kada bi program objavila nekoliko
mjeseci prije festivala.
Svi bendovi koji su svirali ne spadaju u teško dostupna svjetska
imena, već su u rangu s Ferragostom ili u najboljem slučaju s
partnerskim Graffiti na Gradele. Oba festivala, gledano čisto iz
glazbenog aspekta, imali su program objavljen mjesecima prije pa
si posjetitelji, publika, partijaneri – kako već želite – znaju
planirati ljeto ili barem njegov završetak.
Istina, Špancirfest je postao brend, za njega ne trebaju posebne
pozivnice i poslanice mjesecima unaprijed, ali velik broj ljudi
voli znati na čemu je već u travnju ili svibnju. Ovako kada se
raspored objavi sredinom srpnja, teško
je privući nove posjetitelje jer se oni već sami nalaze
na nekom drugom festivalu, ljetovanju ili drugoj vrsti odmora.
Festival živi uz ulični program
Duša i srce festivala, kako se ponekad i patetično zna nazivati
ulični program, godinama drži visoke standarde. Tako se ni
ove godine od toga nije odustalo.
Leptiri na štulama još uvijek za sobom vuku
stotine ljudi, baloni od sapunice nisu izašli iz
mode, usputna glazba New York Brassa i ekološki
osviještenih Riciclato Circo Musicalea, uz
bojanje JOHNmana i bubnjanje
Damata, daju poticaj da špancireri žive od ranog
popodneva do večeri.
Arhitektura grada i osebujni prostori svima daju kulisu u kojoj
je se teško rade ‘krivi koraci’. Ponekad je sve začinjeno s malo
romantike i plesa (Cirquetango), dok se na ‘old
school’ ulični performans dolazilo kroz akrobacije
Rafaela Sorrysa i vatru Las
Calaverasa. I tako nekoliko puta na dan.
Heroji ulica
Još neafirmirani izvođači, mladi koji vole primiti gitaru u ruke
i odsvirati ono što vole slušati kroz godine su postali
Heroji ulica, stacionirani na nekoliko
frekventnih lokacija koje su udarnih dana bile prepune ljudi. Za
taj se segment nema što više dodati – sviraš, ako nam ‘uđeš u
uho’, poslušamo te, ubacimo koju kunu i idemo dalje. Satisfakcija
za tebe, satisfakcija za nas.
Od woka do langoša
Prilikom razgovora s nekolicinom turista i ‘domaćina’ stekao se
dojam da se na Špancirfestu
ima što za pojesti, a da ne spada u klasične dimenzije na
kojima se festivalska ponuda temelji.
Burgeri su posljednjih desetak godina postali specijaliteti,
istočnjačka hrana s wokom kao predvodnikom dobila je na cijeni pa
je cjelokupni dojam kako je to bio red zapada, red istoka s našim
tradicionalnim jelima u restoranima plus neizostavni langoš
koji te vrati na početak ili u potpunosti zaključi večer.
Neki bi takvu ponudu prozvali neprimjerenom za festival,
pozivajući se na Porcijunkulovo, ali ako je to
jedina sličnost s najpopularnijom međimurskom manifestacijom,
onda to svi zajedno možemo preživjeti.
60 godina Vindilanda
Vindiland je obilježio Vindijinih 60 godina sa
60 balona na što ih je ekipa iz Riciclato Circo Musicalea mogla
podsjetiti da možda to nije najprigodniji način za obilježavanje
velike brojke.
No zasad nemamo informaciju od kojeg su materijala bili
napravljeni navedeni baloni.
U Parku
kreative bili su zastupljeni sadržaji za
djecu i činilo se da je čak i premalen za
broj klinaca koji tamo vole dolaziti.
Na kraju, i Vindiland i Park kreative imaju zajednički nazivnik –
višegodišnja konstanta na Španciru na koju se nitko ne može
žaliti.
Dvije šarmantne ulice
Kreativnica (Uska) i
Art (Školska) bile su one ‘the ulice’ u kojima se
predahnulo, ispričalo, pogledalo ili kupilo – proizvodi koji su
bili vrijedni pažnje. Svake sljedeće godine koncept ostaje isti,
ali pokušava se malo izmijeniti od prethodne, promijeniti
raspored, napraviti instalacije koje nisu tu da se ponavljaju,
već da iznova pobude želju za vraćanjem i uživanjem u šarmu koje
ulice i uređenje same po sebi nude.
Jutro nakon zadnjeg dana festivala mobitel mi je pokazivao
prijeđenih 98,4 kilometra u posljednjih deset dana. Šetnja bi
bila možda još i duža da drug bicikl nije spašavao stvar i
utjecao na brzinu izvođenja posla, pogotovo u rani popodnevni ili
kasni noćni sat.
Good job, ali bez ironije za kraj
Amerikanci imaju frazu: ‘Good job’. Doduše, kod njih je postala
toliko izlizana da je pokušavaju što manje upotrebljavati jer je
već postala ili simbol za ironiju ili umanjivanje značenja posla.
Ipak, pošto nismo u SAD-u, a ovdašnji ljudi vole kada im se kaže
da su napravili dobar posao, može li se s time povući crta nakon
svega napisanoga?
‘Good job, Špancirfest’.